Kao uvod u ovaj izvještaj objasniti ću kako sam davnih godina spoznao značenje Neila Younga i zašto sam ovaj koncert toliko nestrpljivo iščekivao. Prvi puta dao sam si truda proučiti Neil Younga negdje početkom devedesetih kada ga je cijela Grunge generacija isticala kao uzora i Eddie Vedder urlao Keep on Rockin' in the Free World. Nažalost pod ruku su mi pali teško probavljivi albumi osamdesetih, bila su to vremena prije Interneta kada nije bilo nimalo jednostavno doći do nekog albuma iz znatiželje. Re-Ac-Tor me tada nije nimalo dojmio, pospremio sam Neila Yonga u ladicu meni nerazumljivih velikana i nisam mu se vraćao sve dok desetak godina kasnije nisu nekako paralelno u moju kolekciju došli CD-ovi Giant Sand - Cover Magazine i kompilacija B strana Pixies singlova. Na prvoj je Howe Gleb otvorio sa svojom interpretacijom Out on a Weekend, dok je na drugoj Joe Santiago razvukao gitarski solo na Winterlong, obje pjesme bile su najbolji momenti dva odlična CD-a i povod da iznova pokušam s Neil Youngom. Ovoga puta krenuo sam s videom: nabavio sam tada aktualni Year of The Horse, film Jima Jarmusha o američkoj turneji Neil Younga i Crazy Horsea te dvadeset godina stariji Live Rust. Ne sjećam se tada kojeg od ta dva sam prvo pogledao, ali se sjećam ushićenja uz snimke beskrajnih Crazy Horse gitarskih solaža. Tada slijedi onaj lijepi dio otkrivanja iznimnog opusa Neil Younga, od starih albuma do odličnih izdanja u godinama koje su slijedile: Prairie Wind i Greendale (da, ja sam valjda jedini poklonik ove pretenciozne rock opere). I stalnog praćenja objave turneja kako bi ulovio neki Neil Younga koncert. Ali nisam želio neki solo Neil Young nastup, nego isključivo onaj kao iz spomenutih filmova, dakle nastup s Crazy Horse pratnjom. A to se pokazao kao nimalo jednostavan zadatak: prethodna Neil Young i Crazy Horse europska turneja bila je davne 2001. godine. Kada sam već izgubio nadu da će Neil Young ikada više na turneju sa svojim Crazy Horse comradesima, prošle godine prvo izlazi odličan Psychedelic Pill, album s Crazy Horse nakon 16 godina, nakon toga počinju se jedan po jedan pojavljivati datumi europske turneje. Prema potražnji za kartama očito je bilo kako nisam bio usamljen u dugom čekanju ove turneje, koncerti po velikim europskim arenama rasprodavani su često u prvih nekoliko dana prodaje, usprkos paprenoj cijeni karte od kojih stotinjak eura. Našao sam se pred dilemom: uzeti Brussels zbog subotnjeg termina ili čekati objavu na forumima najavljenog datuma u Beču. Odluka da ipak kupim kartu za Brussels pokazala se kasnije ispravnom jer je tamošnje Vorst Nationaal dvorana ubrzo rasprodana, a fantomski koncert u Beču o kojem su kružile glasine nije se kasnije dogodio. Predgrupa na ovoj turneji su Los Lobos, informacija toliko skrivena da sam je saznao tek na dan koncerta. Stoga ne čudi da su junaci istočnog Los Angelesa izašli na pozornicu pred možda tek četvrtinom popunjenog kapaciteta dvorane. U kratkom setu od 45 minuta borili su se s lošim zvukom i nezainteresiranom publikom, još jedan dokaz koliko je žalosno gledati bend koji cijeniš kao predgrupu bilo kome, pa čak i velikom Neil Youngu. Niti mene Los Lobosi me tu večer nisu pretjerano zanimali. Za njih ću bez razmišljanja kupiti kartu kada nas ponovo posjete u Zagrebu, ali ovdje su potpuno sporedni likovi. Spomenuti ću samo da sam, pod dojmom Ivanovih informacija s foruma kako je Vorst Nationaal kraljevstvo lošeg zvuka, sa strahom slušao kako tonac masakrira Lobose, nadajući se kako će se sve to nekim čudom popraviti kad izađe postava koju čekam 15 godina. I zaista je, čim je kasnije Poncho Sampedro zaorao prvi kristalno čisti rif nije više bilo straha, kvaliteta zvuka cijeli koncert bila je u rangu cijene ulaznice i mog silnog uzbuđenja.

Scenografija pozornice zaslužuje poseban osvrt. Makete ogromnih pojačala zaštitni je znak starih Neil Young i Crazy Horse turneja, sjećam se onih sa davne videokazete Live Rust turneje, ali opet impresionira kada ih vidite uživo. U nedostatku boljih fotografija članak ću ukrasiti s onim instagramskim, prvenstveno da dočaram dojmljivi izgled pozornice. I njihov "Eddie", drvena statua indijanskog poglavice, stajao je naravno u kutu pozornice, ali nažalost predaleko za skromne mogućnosti mobilne kamere. Uz tu scenografiju prije koncerta ide i uvodna polusatna predstava s desetak "Povratak u budućnost" naučnika u bijelim kutama koji pokušavaju otvoriti "kovčege" u koje su spakirana ogromna pojačala te nasmijavaju publiku svojim neuspjesima. Kada napokon spuste i ogroman mikrofon, šou može početi. Vorst Nationaal je koncertna dvorana daleko u bespućima južnog Brusselsa. Vjerojatno niste znali da je veći dio našeg novog glavnog grada podignut na nebrojenim brdima. Možda su to ti Ardeni koje su Nijemci probili u dva dana? Ne bi niti ja ta brda doživio da nisam odlučio provesti tri briselska dana na njihovim gradskim biciklima (poput zagrebačkog nextbikea, samo masivniji i teži). Tako se vožnja do Vorst Nationala pretvorila se u zanimljivu višesatnu epopeju po turskim kvartovima prijestolnice Europe.

Prije koncerta nisam izdržao da ne zavirim u setlistu turneje pa sam na koncert došao s dvije predrasude: 1) legendi se baš ne svira, prosječno samo 14 pjesama po setlistama mi je izgledalo kao nešto preko sat vremena programa te 2) setlista nije složena od hitova, dakle Neil Young je u nekom čudnom filmu, ali pred kraj ipak u solo formi padne Heart of Gold pa onda oko bisa Like a Hurricane i Rockin' in a Free World. I kod obje predrasude sam se gadno prevario, ovo za procjenu dužine koncerta bilo mi je odmah na uvodnoj Love and Only Love jasno gdje sam promašio: trajala je negdje šesnaesta minuta uvodne pjesme a dečki na pozornici su si još jamali kao da nema sutra.

Koncert je ukupno trajao blizu tri sata, sve dok javni prijevoz Brusselsa nije prestao s radom i ostavio desetak hiljada distorzijom omamljenih rockera da izgubljeni lutaju čudnim predgrađima. A hitovi? Ništa od spomenutog nismo dobili. Mislim da je ovo bio jedini koncert turneje bez Like a Hurricane. Čak niti oni staru gardu u publici, koja je uvjerene da je Harvest '72 zadnji uradak Neil Younga, nije počastio s Heart of Gold. Da li sam zbog tog izostanka klasika bio razočaran? Niti najmanje. Neil je davno tvrdoglavo krenuo svojim putem, putem koji ima dodirnih točaka s onim što danas radi Bob Dylan. Ako ste na koncert došli da otpjevušite baš onu protestnu pjesmu iz '68 onda ste uzalud bacili novac. Ali ako cijenite i pratite njihov rad i krivudanja u zadnjem desetljeću onda ćete sigurno uživati kao i mi. Izvještaje sa pojedinih koncerata počeo sam pisati ne tako davno i od početka se trudim da izbjegnem ono što me je živciralo kada sam gutao tuđe recenzije. Prvenstveno, ovo je neobavezno štivo koje mora biti jednostavno i razumljivo za čitanje uz minimum koncentracije, recimo na pauzi za kavu u sred napetog radnog dana. Pa ne pišete recenzije za Zarez. Drugo pravilo kojeg se držim je da nikad ne navodim setlistu i pravim se pametan navođenjem koja stvar je s kojeg albuma, odnosno znam koliko je meni iritantno nabrajanje setlista koju ne poznajem po recenzijama. Čitatelji koje to zanima ionako su već otvorili setlist.fm, ostalima je to informacija viška. Zato samo kratak sažetak da se repertoar sastojao od novog albuma, dvije nove neobjavljene pjesme, par klasika i nekoliko meni nepoznatih brojeva, vjerojatno nešto s onih upitnih albuma osamdesetih. U akustičnom dijelu koncerta iznenađenje je bila izvedba Blowin' In a Wind covera Boba Dylana.

Poslovično mrzovoljni Neil Young djelovao je opušteno, dobili smo i pokoji osmjeh, ali bitno je da smo dobili ono što smo čekali: "indijanski ples" trojca Sampedro, Talbot i Young, okrenuti jedan prema drugom na dva kvadrata velike pozornice, onaj hipnotizirajući uragan distorzije i feedbacka koja prelazi u kristalna melodije, rock'n'roll magija jedinstvena ovoj neponovljivoj kombinaciji rock legendi. Za koji tjedan Neil Young i Crazy Horse dolaze nam najbliže na ovoj turneji, sviraju na trgu toskanske Lucce. Teško mogu neki koncert više preporučiti od ovoga, svakako odite ako ste u mogućnosti. Ako ne, onda pričekajte jesen i nabavite najavljeni Alchemy, novi dupli live album s ove turneje, siguran sam da će to biti dostojno zatvaranje trilogije Neil Young & Crazy Horse tour albuma, nakon Live Rusta iz 1978. i Welda iz 1991. godine.

krešo // 18/07/2013