Vratiti stvari na početak i sažeti četvrt stoljeća karijere mnogim bendovima nije lako. Phantasmagoria se adekvatno vratila u kultnu Jabuku gdje je sve krenulo s trendom gothica koncem 80-ih, no njima je sabrati best-of listu bilo mnogo jednostavnije budući da im kreativni opus miruje gotovo 15, 20-ak godina. Uz neka dobro poznata lica koja su se mogla viđavati jako davno u ovome klubiću, bilo je i podosta mladih fanova koji su tek tada možda rođeni ili su još pohađali dječji vrtić kad je Tomi autoritativno stao na čelo benda. Oni možda i ne znaju mnogo onih tračeva i priča koje su s mržnjom kružile oko Tomija i stalno promijenjive ekipe muzičara. Mnogim deklariranim darkerima bend nikako nije odgovarao zbog mnogo čega, a osobito zbog činjenice da su se tada trudili biti idealna preslika The Sisters Of Mercy svirajući dugačke minimalističke mantre koje su mnogima bile strahovito zamorne. S vremenom su postali jedan od najomraženijih bendova i mnogi su ga pokušavali zaobilaziti u velikom luku što je naposljetku rezultiralo time da bend osim nekoliko demo audio kaseta nikad nije niti pokušavao objaviti zvanični album. Šteta, jer, kako danas stvari stoje, Phantasmagoria je na ovom svojem 25. rođendanu pokazala da su bend iznimne kakvoće pred kojim sva ona ružna naklapanja doslovce padaju u vodu, te da je bez obzira na sve te hirove iza njih trebao ostati barem jedan pravi nosač zvuka. Oboružani klavijaturisticom, bubnjarem (navodno Englez), basistom i gitaristom, te naravno frontmenom Tomijem, opičili su fantastičnu svirku od gotovo sat i pol vremena. Moglo se čuti mnogo starih pjesama poput "Alex", "Ja gledam svojim očima", "Better world", "Isolated", "Nephilim", "Power & glory"... u apsolutno osvježenim interpretacijama, te još pregršt onih koje su meni manje poznate. Stilski su ostali i dalje klasični gothic-rock s čestim poveznicama metala, post-punka, pa i industriala, a po svemu prikazanome zvučno su neodoljivo asocirali na Killing Joke. The Sisters Of Mercy očigledno više nije prioritetan dio shema. A moglo se tu osjetiti i ponešto od starih dobrih Mizar, te mada nemaju nikakvih zajedničkih paralela, i sofijskog benda Voyvoda koji često znaju raditi ovakve slične gothic-industrial pjesme. Kad smo već kod Mizara, na samom koncu nastupa izvedena je obrada "Djevojka od bronce", a što se obrada tiče, bila je tu i posveta Ian Curtisu i njegovim Joy Division sa "She's lost control". Tomi je imao uistinu moćan i režav vokal, koncert je sasvim nonšalantno predvodio svojim kratkim najavama, te je na bisu izveden set od 4 pjesme "Ne", "Gimmie gimmie gimmie", "Anaconda" i "Never let me down again". O Tomijevoj karizmi me neposredno pred sam odlazak na ovaj koncert opaprčio komentar jednog poznanika 'pa jel on vampir?'. Činjenica jest da izgleda dvaput mlađe od onih godina koje ima, a jedna velika vjerojatnost za sve one tračeve, trabunjanja i naklapanja jest obična zavist i ljudska taština na račun njegovog fantastično mladolikog izgleda. Što se mene tiče, baš me briga za sve te nebuloze i loše subjektivne procjene zasnovane na mržnji prema bendu. Odlični su, a kako ih nisam gledao uistinu jako dugo, ovo je meni osobno bio njihov najbolji i najupečatljiviji koncert kojeg nikako nisam htio propustiti. Zato i jesam dan prije otišao u Zabok pogledati The Godfathers čiji sam zagrebački nastup iste večeri izostavio.

Setlist:
Alex
Grad tihog očaja
Ja gledam svojim očima
Fenix
Better world
Isolated
Nephilim
She's lost control
Poziv u raj
Power & glory
Boje
In the middle of nowhere
Broken mirror
Your heart
One god
Djevojka od bronce

Bis:
Ne
Gimmie gimmie gimmie
Anaconda
Never let me down again

horvi // 20/05/2013

> vidi sve fotke // see all photos