Kako bi skratili vrijeme do novog albuma i vjerojatno pokazali publici kako su još uvijek prisutni, Nežni Dalibor su odlučili još jednom podsjetiti na svoju modernu verziju indie-rocka i post-punka.

Kao predgrupa je nastupila mlada folk kantautorica Irena Žilić (uz prijateljicu Luciju). Iako se kao uzori spominju Amy MacDonald, Dolores O'Riordan, ono što sam čuo nije se baš puno pomaknulo od dana Joan Baez i Joni Mitchell što više govori o mojem (ne)poznavanju trenutne folk scene nego o kvaliteti Irenine muzike. Znači, uglavnom lagane balade uz pratnju akustične gitare i to je to. Ako je bilo nešto više, nisam primjetio. Činilo se da se publici sviđa, a to je najbitnije.

Nežni Dalibor su već poznate pojave na ovdašnjoj sceni i prešli su onaj zamišljeni prag od zanimljivih početnika pa do benda od kojeg se nešto ipak očekuje. Ono što me najviše brinulo oko nastupa jest da li se zvuk sa drugog i zadnjeg albuma Normalan život koji se bazira na ekstenzivnim gitarskim introima i outroima koji pjesmama daju nakakav smisao progresije uspješno prebaciti na nastupe uživo.

Nažalost i ne može baš, bar ne ovako kako su ih ovaj put izveli inzistirajući potpuno na verziji sa albuma, makar se ništa loše ne može reći za samu izvedbu koja je varirala od lirskih Television-likih pasaža preko noiserskih experimentiranja pa do svemirskih jamova (kojima je izuzetno pridonosio četvrti pridruženi član na laptopu) kojih se ne bi posramili ni Seven That Spells. Ne fukcioniraju iz jednostavnog razloga što se uživo ne može dobiti suvisli dojam cjeline pjesme na način na koji se mogao na studijskom albumu. Iako je vidljivo koji su im glavni uzori i kakvom zvuku streme, još su uvijek duboko u post-punkerskoj hermetičnosti i nepristupačnosti da bi desegli taj specifičan tzv. Northwest sound (Built to spill, Modest mouse, Caustic resin...).

Još jedna otegotna okolnost za nove pjesme jest jednostavnost, konciznost i himničnost pjesama sa prvog albuma poput Metronom i Sredstva i veštine zbog kojih je sudeći po reakcijama i došla većina publike. Bend je u prvom dijelu nastupa dobro kombinirao stari i novi materijal pa je nekakve dinamike i odnosa sa publikom i bilo, ali pred kraj su puno više svirali, a manje pjevali, tj. izvikivali stihove pa je došlo do one tipične situacije u kojoj bend radi nešto, a publika uglavnom razgovara međusobno tretirajući bend kao pozadinsku muziku što je šteta jer materijal koji Nežni Dalibor imaju na raspolaganju je više nego iznadprosječan i može se bez ikakvog srama i dileme nositi sa kurentnim odvijanjima na indie-rock sceni.

Navedenim manama usprkos, radilo se o uvjerljivom i sigurnom nastupu, pogotovo što se tiče pjesama sa prvog albuma, samo što eto dio materijala baš i nije prevodiv uživo. Samo da malo prilagode pjesme za izvođenje uživo ili nađu balans između želje za experimentiranjem i jednostavnijeg pjevnog materijala.

tomislav // 08/04/2013