"Dvije godine nakon njenog debut albuma "Travelling", Irena se vraća kao transformirani glazbenik koji se usudi unijeti značajne promjene u zvuk.
"Haze" odražava osjećaj uplovljavanja u nepoznato i pokušaj bijega od bespomoćnosti koju taj osjećaj može stvoriti. Nudi priče o lutanjima u mraku koje može stvoriti bespomoćnost i ugledanju svijetla. Svaka pjesma predstavlja značajan trenutak ili tračak nezaboravnog sjećanja koje uokviruju priče o emocionalnoj nesigurnosti i ranjivosti.
Izrazito intiman i emocionalan drugi album je zahvaćen u sjetnim i tamnim sjenama probušenim Ireninim vokalom, sve zajedno ukomponirano s izvanrednom stabilnošću." - piše ispod albuma Irene Žilić na stranici https://irenazilic.bandcamp.com/.

Nakon što mi je draga poznanica fowardirala ovaj link, zapanjila me ljepota koja izlazi iz svake pjesme, vokala, glazbenih instrumenata. Uvodnoj pjesmi "The Moon" ubodi gitare daju filmski, Portishead-ovski prizvuk vožnje autom dugo u noć, ganjajući pun mjesec zajedno s dragim prijateljem. Prilično dobro prenesen osjećaj Ireninim vokalom.



Prati je "From Scratch", (za koju nisam sigurna dali je nastavak pjesme "Scratch" s prvog njenog albuma), koja samouvjereno daje do znanja da je pouka od bivanja povrijeđenom naučena, da se novo "ja" rodilo; "I was reinventing myself from scratch, I needed to find a different way, See the end, step on the edge, Now I'm disciplining myself". Bubnjevi u pjesmi "Into the Wind" daju osjećaj tih udaraca jakog vjetra, povezujući naslov pjesme s tekstom, ona govori o osjećaju trenutka podavanja "struji", podavanja u vjetar,niz vjetar, nekome, samo taj put, ne bili se upotpunila emocionalna praznina, kriza (godina) ili pak drugi emocionalni nedostatak.

"X" mi se nadovezuje na "Into the Wind", kao da se bori od osjećaja da se nešto može i roditi iz tog podavanja, međutim ona shvaća da to nije to, te se bori sama sa sobom, vuče je daljnje podavanje, dok je svjesna da bi trebala pobjeći od tog; "Oh, but I am such a fool, I'm just waiting, I should be running away from you".

"Hold On" je predivna balada, umirujuća, tako jednostavno uvjeravajući tekst o iskrenosti i ljepoti koja je dana u vezi, međutim kao da tu treba stati zbog nedoumice, i straha od te iskrenosti i ljepote. U ovoj pjesmi me vokalno podsjetila na Jane Siberry.

U pjesmi "Little Daggers" (Mali Bodeži), ona te "ubode" vokalom prevodi i odvodi u osjećaj olakšanja nakon boli izazvane njima. "Afterglow" je pjesma za ujutro, nakon te boli nanesene malim bodežima. Dobro je. Bit će još bolje. Uskoro.
"Pioneers" i "Omega" ću ostaviti Vama da je doživite. :)

U moru novih kantautorica na našoj sceni, Irena mi zvuči međunarodno, ženski Johnny Cash, Hrvatska Norah Jones, upakirana u još ne-proizašloj Alanis Morisette, dok vokalno, smatram da bi mogla i jače i više, ali to još i može albumima koji dolaze, jer bilo bi šteta da nakon dva albuma prestane nam kreativno prenijeti emocije na tako lijep način.

Irenu možemo čuti na promociji njenog albuma, 22.04.2017. u Tvornici Kulture, a više saznajte na fejsbuk iventu klikom na ovdje

ocjena albuma [1-10]: 9

mateja // 25/03/2017