Što se tiče koncertnog oživljavanja ostavštine Pink Floyda, domaća koncertna publika se uistinu ne može požaliti. Počevši od Australian Pink Floyda u Lisinskom prije par godina, Roger Watersova zida u Areni lani, pa do Brit Floyda prošli tjedan, pa naposlijetku do svježe najavljenog Watersova zidanja iduće godine na Poljudu, čini se da ta mašina za pretvaranje nota u novčanice i dalje radi punom parom. Sudeći po popriličnoj ispunjenosti male dvorane sportova pri recentnom koncertu Brit Floyda, i dobnoj raznolikosti posjetilaca iste, publike i tržišta za tribute Floydima ima, i bit će ih i dalje. Recept za takve manifestacije je uvijek isti, i bazira se,naravno, na preciznoj,virtuoznoj reprodukciji svake note, impozantnoj rasvjeti i scenografiji, na par igrokaza iz drame zvane Zid, tj. na odbljesku onoga što su Floydi doveli do savršenstva i inflacije na nebrojeno mnogo velikih arenskih, stadionskih spektakala. Interesantna je ta njihova putanja, od ranih dana sa Sydom i kaotičnih freak-outova koji bi znali rezultirati interstelarnim polusatnim improvizacijama, astronomskim gubitcima ega, kasnije i topljenjima pudinga i lica pod reflektorima i sličnim mentalnim raštimavanjima. Ako je ta prva, Sydova faza, rezultirala psihozom, druga, Watersova faza, je čista suprotnost, odrastanje u neurotično, strogo kontroliranje ,otuđenost,zid. Treća faza sa Gilmorom uvijek mi se činila rasplinuto, neodređeno, a izuzevši par pjesama, te albume nisam baš doživio. Najdraži su mi Floydi oko 72. godine, tj. Live at Pompeii razdoblja, postpubertet albatrosa u jeci svemira, savjeta o pažljivom postupanju sa sjekirom, tajnovitih tanjura, napredne psihodelije, još neopterećene konceptima i neurozama. No,dobro, što se samih Brit Floyda tiče,oni su korektno odsvirali dobar pregled diskografije, iz svih perioda. Scenografski rješenje-krug sa animacijama, spotovima,rasvjetom, korišten na Pulse turneji sredinom 90ih. Izvedba-očekivano besprijekorna. Početak, posveta Sydu- neka i dalje blista, publika je odvedena visoko na High Hopes, preoznatljivi zeleni miris se počeo širiti dvoranom, neki stariji ljudi su uživljeno ležali na podu, možda neke jače supstance. Nakon pauze od 20 minuta, Echoes, u kompletu-vrh. Vokalni solo na Great gig in the sky-bez premca. Zadnji dio koncerta je bio posvećen Zidu, a znamo kako to već ide, sjedenje u fotelji, 50 kanala smeća na televiziji, zatim preodjevanje u uniformu, režim dva čekića, outro sa Comfortably numb, bis sa Run like hell, bijeg. Uglavnom, izvrstan tribute, stojeći aplauz.

Heh, nakon svih ovih dvoranskih spektakala, baš bi osvježavajuće bilo čuti neki luđački komorni Syd Barett tribute bend.

i.r. // 14/11/2012

> vidi sve fotke // see all photos