Iako bi se tu i tamo iz gomile buke i zvukova na površinu probilo nešto nalik neurotičnoj radosti, mjuza koju izvode Tera Melos uglavnom je lišena emocija i svedena na ekspresiju.

Prije ili kasnije moralo se dogoditi da, pipajući naslijepo po koncertnoj ponudi, ubodem nešto prilično uvrnuto. E, pa to se dogodilo s američkim trojcem Tera Melos. No, krenimo redom. Za zagrijavanje su bili zaduženi momci iz Mandelbrot seta. Četveročlani alter/indie/garage bend iz Rijeke i Splita (ako je vjerovati ne baš ažurnoj stranici na MySpaceu svoj je set odgrmio brzo, glasno i urlajuće.

Pičili su garažni noise, do granice pucanja nakrcan bijesom i frustracijom. Svirački, sve je bilo na mjestu, ali nisam mogao ne zapitati se - čemu upucavati toliko energije i truda u nešto što je toliko hermetično? Tera Melos su priča za sebe. Kalifornijski trojac krenuo je naglo, bez ikakvog uvoda, maltene čim su naštimali instrumente.

Koristili su zanimljiv scenski postav - jedino je bubnjar gledao prema publici, dok su gitarist/pjevač Nick Reinhart i basist Nathan Latona bili okrenuti jedan prema drugome. Nisu ponudili objašnjenje zašto to rade, pa mogu samo pretpostaviti da ima veze s vrstom mjuze koju izvode. A što točno sviraju? Definitivno ne nešto što bi se dalo lako svrstati u bilo koji žanr. Najvećim dijelom su zvučali kao da se Frank Zappa, pokoj mu duši, temeljito nečeg nagruvao, pa odlutao dalje u jazz/rock eksperimentiranju nego što je to obično činio.

Na momente - ali doista vrlo kratke - moglo se čuti odjeke ranih Pink Floyda, iz razdoblja kad su psihodelično gruvali stvari poput "Astronomy Domine". Pjesme su strukturom prkosile praktično svim konvencionalnim standardima, ispresijecane naglim promjenama ritma i dinamike, tekuće i mijenjajuće poput rastaljenog metala.

Zvučale su kao niz ad hoc improvizacija u trajanju od deset do petnaest minuta i tražile od Reinharta popriličnu umješnost i koncentraciju. Zadivio me vještinom i brzinom kojima je kombinirao različite efekte ne bi li dobio željeni zvuk. Iako bi se tu i tamo iz sve te gomile buke i zvukova na površinu probilo nešto nalik neurotičnoj radosti, mjuza koju izvode Tera Melos uglavnom je lišena emocija i svedena na ekspresiju. Zanimljiva kao eksperiment i demonstracija glazbeničkog/semplerskog/elektroničkog umijeća, ali nekomunikativna, hladna i teška za pratiti na dulje staze.

siro // 18/05/2012

> vidi sve fotke // see all photos

PS: U serijalu pod zajedničkim nazivom "Poput djevice" opisivat ću dojmove i doživljaje s koncerata izvođača za koje nikad prije nisam čuo. Dosad sam popratio:

Gatuzo
Figli di madre ignota
Wolves In The Throne Room + Wolvserpent
Jason Webley