POPUT DJEVICE: Kako su nas u Tvornici utopili u valovima potmule tutnjajuće rezignacije i umalo prizvali Cthulhua

Ovaj mi je koncert bio baš djevičanski. Ne samo što za oba benda nikad prije nisam čuo, već uopće nisam ni pratio ogranak heavy metala kojim se bave.

Odrastao sam na AC/DC i Iron Maidenima. Potonji su bili zadnji metal bend na čijem sam koncertu bio, prije koju godinu na splitskom Poljudu. Najbliže što sam došao black metalu bila je Metallica. Možete onda misliti koliko mi je to blisko.

Zato me baš zanimalo kakvo će iskustvo biti čuti tu mjuzu uživo, bez ikakve pripreme. Wolvserpent je, u stvari, dvojac kojeg čini zgodna crnka (ili moguće brineta, nisam bio baš blizu bine) za bubnjevima i violinom te bezlično čupav metalac na gitari, vokalu i naznakama klavijatura.

Mada ih je bilo samo dvoje, stvarali su dovoljno buke kao da je na sceni čitav bend. To što sviraju zvučalo je kao da Metallica piči obrade Tangerine Dream tempom pogrebnog marša.

Zaogrnuli su nas zvučnom zavjesom kojom dominira gitara, potpomognuta violinskim dionicama i semplovima, pojačanom i izobličenom do krajnosti, sve dok ne ostane ništa osim osjećaja da će vas preplaviti. To je mjuza bez emocije i naročite vještine, bez pobune i otpora, bez trunke bilo čega što bi me nagnalo da stanem u prvi red i prepustim se. Anestetično-aseptični obred zazivanja neminovnog, saga o svijetu koji se predao. Ritual rezignacije.

Imali su dobrih trenutaka, nije da nisu. Kad god bi gitarist odustao od urlanja u mikrofon i iz instrumenta krenuo izvlačiti nešto drugo osim tepiha distorzije, dalo bi se naslutiti da bi tu moglo biti i nečeg pozornosti vrijednog. Meditativne mjuze s okusom melankolije, poigravanja s tenzijom, naznake melodije koja bi mogla biti i lijepa.

No, ukupno gledano, nisu mi baš sjeli. Za zvijezde večeri Tvornica je, zanimljivo, zatvorila pristup šankovima iz dvorane. Da bi se smanjila rasvjeta i dobilo mističnosti, valjda. Ne znam čemu je drugome to trebalo poslužiti.

Wolves in the Throne Room nastupaju kao nestandardni trojac - bubanj i dvije gitare. Na momente mi se činilo kako čujem i bas, no nisam vidio da ga itko svira, pa pretpostavljam da je taj posao odradila ritam mašina ili, možda, matrica.

Pjesme koje sviraju su dugačke i kontemplativne, unatoč tome što se dobar dio vremena treba probijati kroz energične i zaglušujuće bubnjarske baraže. Nema solaža - oslanjaju se mahom na punoću i glasnoću, povremeno naglašavajući pojedine segmente ritmičkim dionicama ili ispunjavajući praznine mikrofonijom. Gitaristi su podijelili ulogu vokala, iako mi nije jasno zašto se uopće gnjave s time. Pjevanje im se, naime, svodi na urlanje u mikrofon. Klinca se ne razumije o čemu pjevaju, a njihovo deranje - uz možda jednu ili dvije iznimke - nema praktično nikakvog učinka jer ne dodaje ništa pjesmama koje izvode.

Bez tog vrištanja bili bi puno slušljiviji, tim više što im glazba ima hipnotičku moć oceanskih valova. Nosi vas sa sobom snažno, kao plimni val orahovu ljusku.

U svojoj melankoličnosti i melodičnosti ima potencijala za katarzičan učinak, bez obzira što je jako obilježena rezignacijom. Mogla bi glatko proći kao soundtrack uz mistiku H.P.Lovecrafta. Gotovo puna polovica Tvornice tražila je bis, ali nije ga dočekala. Vuci su se nakon sat i sitno svirke pokupili i nestali.

siro // 19/11/2011

PS: U serijalu pod zajedničkim nazivom "Poput djevice" opisivat ću dojmove i doživljaje s koncerata izvođača za koje nikad prije nisam čuo.