U četvrtak sam uletio u Močvaru da bi zatekao Felona kako sa svojom gitarom izvodi pretposljednju stvar "Svakome treba san", koja je bila najavni singl za njegov album "Jasno, nečujno, a opet suviše glasno". Nabasao sam na pozorne slušatelje u sjedećem položaju, kako pozorno prate koncert. Naprasno uletivši, imao sam osjećaj da sam narušio sakralnu atmosferu te sam se pozorno i pokorno smjestio na prvu stolicu i poslušao što je ostalo od Felonovog nastupa. Felon, odnosno Denis Katanec, jedan je od onih autora koji svojom glazbom striktno dijeli slušatelje na one koji ga iznimno cijene i poštuju njegov rad, te one koji smatraju njegovu glazbu potpuno bezveznom. Moram priznati da ne pripadam prvim, ali isto tako ne mogu reći da je njegova glazba sasvim bezvezna. Mislim da Felon u sebi posjeduje potencijala koji će kroz razne metamorfoze stila, u kojima se trenutno nalazi, izroditi nešto što će me baciti u kategoriju ovih prvih. Do tada Felone, sretno!

Nakon intimnog nastupa Felona na red su došli poete iz Dugog Sela. Olovni ples je istinski i netipičan izdanak naše scene, barem što se tiče samog koncepta. Uglazbiti poeziju starih majstora i pri tome njihovim stihovima udahnuti novi život zaista je težak, a ponekad i nemoguć zadatak. Samim time što su se odlučili na takav izričaj, imam poštovanje prema njima. Uživo sam ih slušao nebrojeno puta, a i danas mi je u pamćenju jedan od naših prvih susreta na Gornjem gradu (mislim da je to bilo ljeto na Štrosu?) kada su me sa svojom blues poezijom naprosto oduvali s nogu. Nažalost, u četvrtak nije bilo tog emocionalnog naboja, već osjećaj da se odrađuje rutinska svirka. Ne znam koji su faktori bili u igri, ali dojam poslije nastupa Olovnog plesa bio je poprilično mlak. Koncert im se sastojao od dva djela. U prvom, glavnu ulogu imala je akustična gitara i usna harmonika, da bi se kasnije Tomislav Zorić latio električne gitare. Završnica koncerta odrađena je u klasičnoj blues/rock špranci koja je tek pri kraju počela davati plodove, ali za popravak dojma bilo je kasno. Stipe Periša koncert je završio na koljenima derući se u mikrofon i trgajući žice. Gledajući cjelokupnu sliku čak i to je izgledalo kao pretjeran i teatralan čin, lišen spontanosti i iskrenosti, koje su krasile njihove svirke. Šteta, a tako sam se nadao da ću čuti punokrvnu verziju hvaljenog albuma "Sloboda"!

Ako je kod Olovnog plesa te večeri falilo emotivnog naboja, Nina Romić ga je naprosto djelila šakom i kapom, ne štedeći pri tom ni sebe ni publiku. Od prve sekunde do zadnje izvedbe na bisu, publika je bila u stanju transa, što se moglo uočiti samo ovlaš pogledom na zamišljena lica zabijena u stolice. Kako je ovo bila promocija albuma "Ptice" koncert se uglavnom i bazirao na novim pjesama uz poneku staru poput "U mom malom mraku" i novih "Kraj mene" i "Stablo". Bend je te večeri bio sigurna Ninina pratnja. Psihodelična, mračna, u trenutcima čak i lounge atmosfera bila je odlična kulisa za Ninine tekstove. "Krvici" za to kriju se pod imenima Fred Lanz (klavijature, hramonika), Damjan Čakmak (gitara), i Petar Cvahte (bubnjevi). Za sam kraj, ostavila je solo izvedbu tradicionalne pjesme "Jutros mi je ruža procvjetala" i time zaključila večer. Mada je publika tražila još, muzika sa zvučnika je krenula, svjetla su se upalila i to je bilo to.

Ovo je bio istinski čaroban nastup jedne umjetnice koja je tek na početku svoje glazbene karijere, a već se može pohvaliti sa dva odlična albuma i koncertima koji se prepričavaju danima. Lijepo. Čekamo sljedeće korake!

vedran ž. // 24/04/2012

> vidi sve fotke // see all photos