Kinoteka se podrazumijeva. To je nedavno izjavio moj najbolji prijatelj s kojim tamo redovito odlazim na dragocjene kave petkom. Budući da mi se nalazi u kvartu, odmah preko puta moje osnovne škole, i da smo tamo imali sve školske i folklorne priredbe i pogledali sve omiljene crtiće na matinejama, Kinoteka se podrazumijeva otkako sam starom, mjedenom Charlie Chaplinu dosezala do pupka i po njemu se verala baš kao i sva druga djeca, ali drago mi je da je danas to mjesto važno i mome prijatelju. Bilježenje prostora, bilježenje vremena. Nekada davno Kinoteka je bila pravo kino s redovnim programom alternativnijih i europskih filmova i onima za klince preko dana, a nekoliko faza kasnije nudila je kinotečni program, dok je u predvorju uvijek bio kafić koji se može pohvaliti jednom od najugodnijih terasa u gradu, okruženom zidovima od kamena, iza leđa Sv. Blažu i okupanom zelenilom. Kino je u međuvremenu zatvoreno (ne znam što je sada s njime, čini se da služi za seminare raznih vjerskih skupina), no kafić je ostao, preuređen je i ukrašen starim fotografijama i namještajem, ni sasvim elegantno ni pretjerano ofucano već decentno, baš kao fini građanski stan. Nedjeljom je krcato od jutra do mraka, na Badnjak je tradicija svratiti na domaće delicije, a petkom se redovito održavaju tango večeri na kojima ljudi često i zaplešu ili padne kakva ugodna živa svirka.

Koliko god volim Kinoteku, a ovog puta čak sam nagnjavila i kvartovske prijatelje da dođu sa mnom na koncert, ona kao prostor za svirku ima i određenih nedostataka. Pozornica u kutu je vrlo mala pa su četveročlani Sunnysiders sa svoje tri gitare jedva stali na nju. Osim toga, to je ipak kafić, u kojem posjetitelji sjede za stolovima i pričaju svoje priče uz piće, tako da se bend povremeno morao nadglasavati s njima. No Sunnysiders su dobrim raspoloženjem i toplinom ipak stvorili opuštenu i veselu atmosferu predstavljajući svoj svježe izdani prvijenac Licence to Blues (Spona), samo tri tjedna nakon što su u Tvornici nastupili kao predgrupa legendarnom blues gitaristu Johnnyju Winteru. Boris Hrepić - Hrepa, možda poznatiji kao nekadašnji basist i jedan od skladatelja Daleke obale, okupio je odličnu ekipu za ovu blues reinkarnaciju i, zajedno s Antonijom Vrgoč na vokalima i gitari, pjeva, svira akustičnu gitaru, ukulele te usnu harmoniku, a autor je i svih pjesama na Licence to Blues. Prošle su godine tako, kao pobjednici Hrvatskog Blues Challengea, nastupili na 27. međunarodnom Blues Challengeu u Memphisu na kojem su došli do polufinala među samim američkim izvođačima. Na albumu i uživo pridružuju im se Goran Gubić - Hans na električnoj i akustičnoj gitari i Igor Paradiš - Šparka na cajonu i udaraljkama. Dojmovi s putovanja u Memphis, šetnje uz Mississippi i upijanje sunčane strane pamučnog američkog juga našli su svoje mjesto i na albumu koji počinje živahnom Anything You Do, na kojoj Ro La i Hrepa pjevaju u skladnom dvoglasu u pratnji zaigranih akustičnih gitara. On the Move je prava country poskočica za usnu harmoniku i grupni line dance, dok se na Super Glue usna harmonika isprepliće sa zvucima električne gitare u plesnom dvokoraku. Nešto polaganije i mračnije su Bad Dream Dance i Over and Over Again, prave suvremene blues balade, a za kraj ostaje There Where Blues Was Born, posveta Memphisu, gradu kojim pulsira blues i njegovom živom nasljeđu koje se osjeća na svakom koraku.

Ostaje još samo spomenuti posebnu poslasticu večeri, poslasticu doslovno, jer su nas članovi benda u pauzi između dva dijela svirke počastili pravim pravcatim čokoladnim vinilima koje smo mogli trgati i jesti u slast. Oduvijek sam htjela potrgati, odlomiti komad longplejke da vidim kakav bi bio osjećaj, ali nikad se nisam usudila, a sad znam da je čak i jako fina. U svakom slučaju, još jedna krasna večer u Kinoteci.

andrea // 26/03/2012

> vidi sve fotke // see all photos