Lijepo je bilo u petak vidjeti punu Močvaru na koncertu Damira Avdića. Također, lijep je osjećaj znati da se slušateljstvo ovog kantautora ili anti-kantautora, kako vam drago, širi. Pitanje je samo koliko je od pune Močvare te večeri došlo zbog same Avdićeve poruke, koliko je njih došlo zbog hypea, koji se, htio to Damir Avdić ili ne, stvorio oko njega, a koliko se njih došlo smijati ili čuditi količini psovki koje ispaljuje.

Ovi potonji su mi daleko najiritantniji. Naravno da sam stajao kraj lika koji je doveo svoju djevojku, valjda da se izčuđava na Avdićev performans. Svakom slijedećom pjesmom sve je više šririla oči i usta, dok se njen alfa mužjak glasno i iritantno cerekao. Uglavnom, bilo je te večeri šarolikog društva, a mislim da je i Avdić bio svjestan toga. Sam na pozornici sa Gibsonom, osvijetljen samo bijelim reflektorom i sa tri mikrofona postavljena na stage, Avdić je održao propovjed koja je trajala dobrih dva sata. Po nekima je ugnjavio. Ne znam, meni je bilo taman, a da je odrapio još jedan sat, ne bih se bunio. Sigurno da je falilo "Komunist vs. Nju Bosniše Kultural Revoloušn", "Po asfaltu i betonu", "Revolucija je prošla" ili predivna "Kakvo lijepo cvijeće raste". Umjesto tih pjesma dobili smo dvadesetominutnu monodramu našpanovanu delay efektom o Bosancu koji nakon Daytonskog sporazuma odlazi u Ameriku, gdje iz prve ruke dobiva bolni uvid u američko multikulturalno društvo, kapitalizam, velike korporacije, bivše šezdestosmaše, punkere i američke anarhiste sa subway sendvičima. A to je bila uvertira za "Bakunjina", odličnu stvar za zadnjeg albuma. U njemu svojstvenom stilu, monodrama je bila bolno teška koliko i duhovita, te je publiku par puta bacio u kolektivni smijeh.

Što reči o Damiru Avdiću? Bez imalo kompromisa u svome radu došao je do statusa klubske atrakcije i danas bez problema napuni klub kao što je Močvara. Stvorio je odanu bazu fanova isključivo svojom originalnošću i iskrenošču. O njegovim tekstovima se priča i raspravlja. Izazivaju reakciju, bila ona negativna ili pozitivna, i to je ono najbitnije, a mislim da je to Avdiću i cilj. Ne morate se složiti sa svime što kaže. Meni neke njegove poruke ne stoje, a ubrajam se u njegove fanove. Ono što ne bih volio da mu se dogodi, a latentno se osjetiti kod njegovih hard core fanova, upravo je lijepljenje etikete ikone i proroka. Ako ništa drugo ne bih se ugodno osjećao da neki novi Diplomatz za par godina napiše stih - Jebo ti Damir Avdić majku, pičko jedna nostalgična. Njemu ne treba aurola Che Guevare, Bakunjina, Satana Panonskog, Branimira Štulića ili bilo koga drugog. Stoga, samo gazi naprijed Avdiću jer 2012. ionako neće biti kraj svijeta!

vedran ž. // 27/02/2012