Mužijaci, vatromet, bombe, životinje, drlja, oror i prolom oblaka u Tvornici.
Naravno, ovo su naslovi od nekih skladbi koje su se našle na večerašnjoj set listi dobro nam znanih Livanjaca, opičenog rock benda Andrija. U Malom pogonu Tvornice kulture skupila se sasvim solidna stotica publike i da je auditorij bio krcatiji, nekako se čini da ne bi valjalo. Zašto? Mišljenja sam da Andriji vrlo dobro stoji ovaj underground status za one ljude koji ga razumiju ili ga barem pokušavaju razumijeti. Kada bi se njihova popularnost razvila u komercijalnim okvirima bojim se da bi mogli biti sasvim krivo shvaćeni, a to si bend kakav jeste momentalno ne želi dopustiti. Pričali su mi ovi kršni momci da su ovog ljeta svirali na Korčuli, te da su se pribojavali tko će im uopće doći na taj nastup. A kad tamo, ostali su iznenađeni - njihova vjerna publika iz Dalmacije i Hercegovine se zaputila trajektima na otok i ispunila dotični klub-kafić u kome se održavao nastup. Znači, imaju sjajnu podršku svojih fanova...
andrija © horvi
A imali su je i večeras. Prvi redovi su doslovce ludirali, pogali, naguravali se. Kako i ne bi kad su Andrijine pjesme žestoke, nabrušene, energične i sve su odreda vrlo kratke kao da su pisane u maniru grindcorea. Nafilali su ih na zvaničnom dijelu koncerta čak 30, a po dobrom običaju, razvaljene su noiseom, punkom, rokačinom, riffovima, tempovima, folkom, moćnim basiranim funk linijama i nevjerojatnim vokalom frontmena Danka (iliti Saleta, kako kome drago) koji se razmahao od klasičnog rokanja sve do oporog growlanja.
andrija © horvi
Uz mnogo znamenitih slogana i himničnih parola koje se protežu kroz pjesme "Car je gol", "Mužijaci", "Rojem čela", "Dinarid", "Pancirka", "Ko da pala je bomba", "Sve nose"..., nekako mi se čini da su "Konji" ubjedljivo najveći Andrijin hit, dok je najteatralnija "Pao", valjda jedina koju su svirali nekih 3-4 minute. Furiozne serijale žestokih skladbi povremeno su presjecali laganijim tempovima kako bi i sebi i publici dali oduška, a oni koji nisu dovoljno do sada upućeni u njihov rad s nevjericom su mogli promatrati frontmena Danka, po mojoj slobodnoj procjeni, najautentičnijeg lidera nekog benda s ovih prostora čije grimase, gegovi i općeniti scenski nastup isijavaju nevjerojatnim ludilom kao da je netom pušten iz klinike za duševno poremećene pacijente koji boluju od viška agresivnosti.
andrija © horvi
Na bis su zvani jedno 3-4 puta, a svirali bi oni još da se nisu toliko iscrpili tijekom dva sata urnebesne svirke. A poslije su i obožavateljice nagrnule na Danka; potpisivali su se autogrami, no nije mi baš najbistrije zašto se bend nije potrudio ponuditi cd-ove na prodaju, osobito posljednji "Ne zove se nikako" kojeg do sada još uvijek nisam vidio u fizičkom obliku...
Ma, da ne duljim. Kratko i jasno - jedan od najboljih, najupečatljivijih i najoriginalnijih ovosezonskih malih koncerata jednog regionalnog benda u Zagrebu.
horvi // 02/12/2011
> vidi sve fotke // see all photos