U Tvornicu sam uletio taman na početak Ruiza, Man zero već je otprašio svoj set, a alkoholne pare su već kružile prostorom Velikog Pogona. Sumnjam da sam nešto novo propustio u nastupu Man zero-a, jer sam u zadnje vrijeme dosta često imao ih priliku čuti u živo i svi su nastupi bili manje više isti, što naravno ne znači da su bili loši, dapače.

Uvijek sam imao laganu distancu prema domaćim bendovima koji pjevaju na engleskom jeziku. Za mene je to uvijek bila linija manjeg otpora, a taj stav teško da će mi netko promijeniti. Ruiz je jedan od njih, poslušao sam njihove snimljene uratke i čitao pohvalne recenzije o njihovim nastupima, pa me donekle i interesiralo kako to sve zvuči u živo. Znam i dosta ljudi koji su fanovi benda. Uživo zvuče kao melodična i pitkija verzija ,meni dragih, Queens of the stone age, scenski nastup im je također na tragu Josh Hommea i ekipe, ali mene je to ostavilo poprilično ravnodušnim. Dečki iz Ruiza, vjerojatno pucaju na širi prostor od našeg govornog područja i ja im, na toj misiji, želim sve najbolje. Meni će oni ostati u pamćenju samo kao dobar bend s kojim ću se susretati, isključivo, na manifestacijama kao što je ova Radio studenta.

Isto bih, vjerojatno, napisao i za Nežnog Dalibora da su njihovi tekstovi, kojim slučajem, na engleskom jeziku. Srećom nisu, jer bi zvučali kao i more drugih indie/nosie/pop bendova koji se motaju po bespućima interneta. Nežni Dalibor se sa svojim glazbenim izričajem, kojeg definirajte kako vam drago, i s tekstovima koji govore o realnim problemima urbanog stanovništva velikih gradova, danas nalaze u poziciji da imaju odanu bazu fanova van okvira Vranje/Beograd, što na ovim prostorima svi znamo i nije jednostavan posao. Rezultati njihovog dugotrajnog i upornog rada vidjeli su se na koncertu u Tvornici. Zborno pjevanje i cupkanje najvjernijih fanova u prvom redu bilo je manje više prisutno za cijelo vrijeme koncerta.

I dok Dalibor u svojim tekstovima njeguje kritičku notu odnosa prema stvarnosti koja ih okružuje, dvojac iz Captain Ahaba, pak, ima obrnutu filozofiju. Po onome što se dalo zaključiti iz njihovog nastup moto im je - udri brigu na veselje. I to je legitimni stav pogleda na svijet i odnos prema njemu, s kojim se ja, iskreno, ne poistovjećujem. Njihov elekro pop najbližiji je onome što, recimo, radi Moby, mada je meni to zvučalo puno praznije. To se ne bi moglo reči za ostatak ekipe u Tvornice, koja se doslovno raspametila kad je Captain Ahab krenuo sa svojim nastupom. Predstava je počela kada se Jim Merson, koji u bendu ima funciju animatora, skinuo u spido gačice i utrčao u publiku i tamo poprilično često zalazio, skačuči i pogajući s ostatkom razularene publiku. Ja, već lagano pod utjecajem crnog vina i loše točene pive, stvarno nisam imao živaca za skakanje s likom u spido gačicama. Jednostavno - it's not my cup of tea. Ostavio sam kapetane i publiku da uživaju u veseloj interakciji znojih tijela, a ja sam se odvukao do Medike, koja se nikad nije činila tako jebeno daleko, kao te večeri.

vedran ž. // 26/11/2011