"Thrice Woven" zasigurno nije jedan od onih black metal albuma sezone koji su se s nestrpljenjem očekivali poput svojevremenih hypeova Dimmu Borgir, Burzumovog povratka iz zatvora, pa Belphegor, Alcest, Behemoth, Satyricon ili povratka Mayhem jer iščekivanja (a i strepnje) oko nekog novog poteza benda nikad nisu bile upitne. Međutim, nakon prethodnog albuma "Celestite" (2014) kada su braća Aaron i Nathan Weaver gotovo kompletan rad oivičili synthovima i ambijentima bez gitara i bubnjeva razvili su sasvim drugačije relacije okončavši trilogiju potaknutom različitim raspravama o mogućoj satanskoj imaginaciji. Odnosno, razvezalo se pitanje kamo i kako će dalje nakon takvog iznenađujućeg depresive dark ambient albuma koji je teško bio ubrojiv u koštac s relevantnim žanrom, no ipak nisu dobili odgovarajući medijski feedback uoči samog izlaska ovog novog rada jer jednostavno nisu toliko moćno razvikan bend s mnoštvom fanova i onom općenitom histerijom koja se zna pojavljivati u takvim situacijama. Iz priloženog materijala od gotovo klasičnih, nešto manje od 45 minuta albuma, jasno se uočavaju znakovite promijene spram trilogije: tempovi su opušteniji i tromiji, bubnjevi Aarona su ponovno u igri na način kombinacije blastbeatova i paralelnih laganih ritmova, gitare su ležernije s puno tremola noseći melodije u valovima, a tu je i nekoliko specijalnih gostiju koji su pospješili tu raznolikost svojim učešćima. Prije svega, od dvojca postali su trojac zahvaljujući starom poznaniku i kolegi im gitaristu Kody Keyworthu iz benda Aldebaran što je 6 godina provodio s njima na turnejama, zatim tu su kao gosti Don McGreey i Steve Von Till na akustičnim gitarama, pa Anna von Hausswolf na vokalima u dvije pjesme, te još nekoliko muzičara na udaraljkama i harfi. Svi su oni dali poseban šmek i pečat koji bez njih ne bi bio takav kakav jeste: vrlo ugodan i pristupačan za žanr koji je teško prolongirati kao komercijalno efikasan izuzev nekoliko slučajeva koji su ionako postali gotovo mainstream do ridikuloznosti.



Samo 5 kompozicija s poduljim minutažama (izuzev laganog ambijenta "Mother owl, father ocean" s harfom i nježnim Anninim soprano falsetom) prelama dobar dio ostavštine ne samo black metala već i nekih sporadičnih upliva u konotacije onoga što je bend znao prakticirati ranije, poput neo-folka, shoegaza, drone, doom-a, gothica i dark-wavea, kotrlja se kroz minuciozno sastavljene aranžmane u kojima, pak vrlo uočljivo stoji još jedan segment - kompleksan pristup što im ranije nije bio specifikum kreativne karizme. Tako već uvodna "Born from the serpent's eye" izranja vrlo finim neo-folk akustičnim staccatima otpočinjavajući pržionu blastbeatova s nekoliko promijena do četvrte i pol minute na koju dolazi iznenadno nježan vokalni break poput litanije ženskog zbora uz harmonije syntha da bi se nastavio u doom stilu mic po mic se ponovno vraćajući u black s okusom shoegaze estetike okončavajući ponovno u nježnim ženskim, gotovo dream-pop/ dark-wave vokalima. "The old ones are with us" također počinje akustikom, te naracijama uz pratnju pucketanja vatre, no ovaj puta je kontemplacija blastbeatova učinjena na ruku vrlo tromog ritma i ponovno shoegaze etike s vrlo lijepim melodičnim tremolima koji nisu konceptualno daleko niti od pojmovnika post-metala. Središnjica je opet break, akustični neo-folk sa 'clean' vokalom što neodoljivo podsjeća na njihove velike uzore - Swans, da bi završnica pripala toj čudnoj smjesi blacka, gothica, shoegaza i post-metala uz insinuiranje synth orkestracije. Glavni dio albuma stacioniran je u centralnoj "Angrboda", najžešćoj komadini koja prikazuje njihovu varijantu black metala s pravim ritmičkim rešetanjem za djelomičan headbanging, ali ako se traži baš to ciljano kovitlanje glavom, ova ekipa ga ne isporučuje u potpunosti igrajući na kompleksnu kartu učinka s minimalno doziranim trenucima varirajući od psihodeličnih zamki i višenamjenskih eksperimenata, naravno u samoj središnjici kojom opet zaustavljaju dinamiku uvodeći je u ambijentalno-eterični neo-folk sa synth-drone pozadinom popraćenu kapljicama vode. I opet je završni dio doom s ekspresijama koje svako malo iskoče prepoznatljivim blackom, ali ne više u brzim rešetanjima. Na koncu, najdulja "Fires roar in the palace of the moon" (11 i pol minuta) jedina počinje kao black i naizgled funkcionira kao da će u njemu i ostati; Nathanovi vokali su opaki, ali dakako uronjeni u masivni zvučni zid, no sve se prekida u četvrtoj minuti kada otpočinje nova psihodelična depressive drone seansa (nakratko bez bubnjeva) izvlačeći one konotacije "Celestite" albuma, te se ponovno ukrštava s doom i shoegazeom pletući nekoliko parlelnih gitarskih melodija i noise eksperimenata u dinamičnom finišu kojeg, pak okončavaju dugotrajni šumovi valova skoro dobre 2 minute.

Evidentno je da su od mnogo 'skica' i ideja napravili grandiozne pjesme koje su, ruku na srce, mogle biti i rascjepkane na barem 13-14-15 stavaka ili kompozicija, no ovom prilikom su očito išli na pravi ulog poput Pink Floyd koji su također radili, zna se, dramatično sklopljene pjesme u drugačijem fahu od debele minutaže. Kada se to sagleda, ovo je ipak bolje rješenje od tipično kraćih komada od po 3-4 minute; svaki od ovih 5 cjelina sadrži konceptualno snažan autorski domet kome bend teži - veličanstvenost i monumentalnu glazbenu grandioznost žanra koji je u zadnjih desetak godina počeo pokazivati ozbiljne progressive manipulacije daleko od symphonic strategije Dimmu Borgir. Ne treba mudrovati o tome da li jest ili nije "Thrice Woven" perfektno djelo žanra, ali da jest do sada najkreativnije izdanje ovog benda ne treba dvojiti. Podarili su novu svježinu nakon "Celestite" i redovito spominjane trilogije, napravili su ono što su oduvijek željeli, a to je i najbitnije bez obzira što im prve recenzije variraju od ne pretjeranih hvalospjeva do ispodprosječnosti. A mene, koji sam istinski uživao preslušavajući ga danima, ovo zdanje se doima jednim od ponajboljih black izdanja ove sezone ne nametajući se nikakvom ideološko-marketniškom strategijom za vabljenje širokog ukusa premda su braća Weaver lukavo i pronicljivo ubacili udice i za vrlo složen krug raznolike publike.

Naslovi: 1.Born from the serpent's eye, 2.The old ones are with us, 3.Angrboda, 4.Mother owl, father ocean, 5.Fires roar in the palace of the moon

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 10/10/2017