Zadnji puta sam ovako krcatu Tvornicu vidio na koncertu
Patti Smith. A po izvještajima koje sam čitao, otprilike slična gužva je bila i na nedavnom nastupu
Melvinsa. Ispred kluba red za ulazak je bio dugačak stotinjak metara sve do onog semafora na čošku ulice Kneza Ljudevita Posavskog. Stajao sam ispred ulaza jedno pola sata da upijem početnu atmosferu i škicnem sve te ljude i mnoge znamenite face koje su se nekada okupljale u Jabuci, te sam prisustvovao zanimljivoj sceni koja još i najjasnije može predočiti ovaj nalet gužve. Dvoje ljudi zaduženi za osiguranje izašli su baš tik pored mene i na mobitel zvali nekoga od organizatora da treba poslati još ljudi za rad u garderobi jer ako se ovako nastavi, s obzirom koliko ljudi još pristiže, koncert bi mogao kasniti o-ho-ho vremena...
human league © ulysea
Po nekim forumima i na facebook-u sam vidio neke zajedljive komentare prilikom najave koncerta u stilu ‚neće doći niti 50 ljudi', ‚to će biti propast' i slično. Ma, bezveze. Takvi su samo iz očaja i mržnje prema ovim prvim favoritima elektronskog šminkerskog popa i new romanticsa željeli navesti na bojkot poput onog čuvenog punkerskog apela 1981. na Radio-študentu kada su The Human League nastupali u Ljubljani i nesretno održali koncert pred nekih 70-tak ljudi. Tada su ih zvali konformistima, britanskim šminkerskim kozmopolitskim pop smećem i urbanim pederlukom samo zato jer je bilo zavidnika i sitnih dušica koje nisu mogle podnjeti činjenicu da bend ima hit no.1 u Americi i Britaniji, a album "Dare!" milijunski tiraž, te da se ploča pronašla i na tadašnjem jugoslavenskom tržištu. Zna se, licencno je objavljena za Jugoton koji je tada imao gotovo sve adute new-wave scene u svojem katalogu. Radi tog neslavnog nastupa u Ljubljani, bend je redovito zaobilazio ove prostore, a mi smo zbog slovenskih punkera ostali zakinuti za najkvalitetniji trendovski pop bend 80-ih. To se ne smije smetnuti s uma; oni su uvijek bili samo pop bend i ako ih se gleda nekako drugačije, tada nastaje zbrka. Zato ih klinci niti ne kapiraju misleći da su nešto drugo jer nisu upoznati sa njihovom karijerom i diskografskim opusom.
human league © ulysea
No, okus te gorke sudbine konačno je spran s ovim koncertom koji se čekao punih 30 godina. I shodno tome, publiku je uglavnom činila ona ista populacija koja je kupovala njihove ploče u 80-im, dok mlađih od 35 godina skoro i da nije bilo. Tek tu i tamo neka mlađa lica vjerojatno ponukana hitovima srodne unučadi synth-popa poput
La Roux i
Hurts ili stilskim inačicama industriala, gothica, EBM-a, futurepopa kojima su odreda The Human League debelo kumovali... Zanimljiva je još jedna stvarčica: prije samog koncerta posve sam se približio minimalistički uređenoj pozornici sa setom elektronskih bubnjeva i dvije linije klavijatura, te sam primjetio frontmena Phil Oakeya kako je izašao u zatamnjeni lijevi kut pozornice za miksetu i pustio jedan cd. Muziku nisam prepoznao (neki alternativni synth-pop/gothic-industrial), ali čovječe, da ovako velika zvijezda još uvijek ‚zagrijava' publiku kao DJ... to govori da je i njemu i bendu još uvijek stalo do rada istom mjerom kao i 1977. kada su smatrali da su ‚najpunkerskiji' bend u Sheffieldu.
human league © ulysea
Još malo nešto o samom uvodnom feedbacku... Nije bilo onog specifičnog nestrpljenja, načekali smo se i predugo na njih. Nekome se možda može i učiniti da je početna atmosfera bila mlaka, ali to je vjerojatno zato jer ih možda nitko od prisutnih do sada nije gledao uživo i teško je uopće bilo pretpostaviti kako funkcioniraju na pozornici. Svi su se manje-više smireno koncentrirali da što bolje i jasnije upiju sve dojmove koji predstoje. Dovoljno je reći i to da nekakve pijane barabe koja bi radila cirkus nije bilo. Možda su svi skupa djelovali kazališno, možda je (a pretpostavljam i da jeste) većina publike nekad bila ljubitelj novog romantizma, širokih košulja, mrkvastih hlača, urbane šminke i disco klubova, no ti ljudi su prevalili 40-tu i 50-tu godinu života, te danas više nemaju nikakve napadaje euforije i adolescentnih izljeva strasti i frustracija.
human league © ulysea
I onda konačno su oko 22h na pozornicu izašli muzičari - dva gospodina u zrelim godinama (Rob Barton - bubnjevi i Neil Sutton - synth), te Nic Burke, mladić od nekih 30-tak ljeta na drugom setu klavijatura koji je tijekom koncerta zasvirao i gitaru i bas, te je izlazio i na front sa synthom kao da svira gitaru. "Never let me go", najnoviji singl sa posljednjeg, povratničkog albuma "Credo" bio je otvarač u klasičnom plesnom stilu. Izlaze potom i dvije nekadašnje ljepotice; Susanne je još uvijek lijepa i vitka, čak i do anoreksije ‚ispeglana' u crnoj elegantnoj haljini s visokim potpeticama i plavom kosom podignutoj u visokoj punđi optočenoj nekakvim svjetlucavim komadićima zrcala, ali Joanne, koja je meni nekad davno bila ‚pravi komad', danas je, oprostite na izrazu, stara debela baba. U uskim trapezicama i pripijenom prsluku još je djelovala nekako mada joj je trbušina i salo ispadalo poput tijesta, no kasnije, kako je koncert odmicao, djevojke (ili bolje rečeno gospođe) su imale jedno 4-5 izlazaka u drugačijoj garderobi, Joanne je totalno promašila u izboru odjeće. Na ovako odebljalu korpulenciju figure nikako joj nisu stajale visoke crne čarape s halterima i svilena naborana minica; davale su joj image olinjale kurtizane iz bordela, a meni je to bilo jadno za vidjeti. Seksipilno jeste, ali za tamo neki ‚mature porn movie'. Ali Bože moj, šta sad. Godine čine svoje...
human league © ulysea
Ali majke mi, te godine se ne uočavaju na frontmenu Phil Oakeyu. Prvo je izašao potpuno zamaskiran u visokim vojničkim čizmama, uskim crnim hlačama i dugačkom crnom kožnjaku sa crnim cviksima i kapuljačom, te kad su počeli drugu stvar, hitčinu "Open your heart", odgrnuo je kapuljaču i pokazao svoje vedro i ozareno lice bez ijedne bore. Pa, taj visoki gospodin izgleda ko' da ima 25 godina!!! Jedino je oćelavio, ali tko danas više uopće mari za frizuru. I ćela mu odlično pristaje... U "Sound of the crowd" je skinuo i kožnjak, pokazao svoju figuru koja je ‚taman'; nije mršav, nije debeo, već idealno građen i sjajno se drži za pedeset i još pokoju godinu. Cijeli koncert je šetao s jednog kraja pozornice na drugi, ima vrlo komične, skoro pa hip-hop gegove, to do sada nisam vidio kod nikoga iz ‚šminkerske' branše. Djeluje veoma autoritativno, pun je nekakvog magičnog humora; ne znaš jel' bi ga shvatio ozbiljno ili bi mu se smijao... Uglavnom, strahovito je upečatljiv, pokretan, dinamičan, elegantan i zabavan. Milina ga je bilo za gledati... Njegov promukli bariton je ostao i dalje nepromjenjiv; sve se poklapa s originalima, a zajedno s glazbom, bend od zvuka nije ama baš ništa izgubio.
human league © ulysea
Kada se danas pogleda, taj njihov pionirski electro/synth-pop je bio strašan komercijalan izum koji funkcionira i dan danas kao da je najsuvremenija pop glazba. Nevjerojatno, ali to je toliko jednostavno i tako snažno djeluje na percepciju da čovjek samo poželi plesati i zabavljati se, ili pak, da ih poput slovenskih punkera mrzi iz dna duše jer su šminkeri i jer je takva garda romantičara imala najbolje i najljepše komade. A teško je za povjerovati da je u publici bio itko tko ih mrzi... A onda, kada smo se svi oporavili od početnih dojmova i utisaka, slijedilo je fino rešetanje repertoara, onako po sistemu - jedna pjesma sa svakog albuma. Prvo "The Lebanon" na kojega se zaplesalo i na tribinama, Nic s gitarom je izašao na front pozornice u stilu Joe Strummera s nisko spuštenim remenom, a onda je slijedila malo očekivana "Empire state human" sa debija "Reproduction" iz 1978. na koju je Oakey zasvirao svoj stari Casio synth.
human league © ulysea
Bilo je tu čak i padanja na koljena, specifične scenografije kakvu je upriličavao u tim ranim danima kada su The Human League činili Martyn Ware i Ian Craig Marsh sa Adi Newtonom koji je kasnije osnovao Clock DVA. Laganica "Human", njihov drugi američki singl no.1 bio je jedini broj sa albuma "Crash" iz 1986., te je od njega pomalo počela da se zakuhava atmosfera u publici. Prije toga još su izveli dva broja sa najnovijeg "Credo" albuma - "Egomaniac" i snažan techno/electro "Night people" koje su vrlo dobro primljene. Sa "Love action" i "All I ever wanted" (jedina sa albuma "Secrets", 2001) usijanje se približavalo klimaksu; Oakey je nekoliko puta odlazio s pozornice da promjeni garderobu, izlazio je u usko pripijenoj košulji pokazujući sjajnu kondiciju i fizički izgled, a onda je slijedila kulminacija kada su izveli set listu najvećih hitova - "Tell me when" (iz 1995), urnebesni soul "Mirror man" sa pojačanim solom na gitari, "(Keep feeling) fascination" koja je nešto zaškripala sa distorzijom syntha i naravno, nezaobilaznom "Don't you want me" bez koje je uopće teško zamisliti The Human League. Tek tada se sve raspojasalo i krenulo kao da je početak koncertne fešte, ali avaj, već je bio kraj...
human league © ulysea
Bend se povukao i nakon skandiranja se ponovno vratio isporučivši najneočekivaniji broj, prvi singl "Being boiled" iz 1978. koji je u ovoj večerašnjoj izvedbi zvučao nevjerojatno avangardno kao da to uopće nije ovaj klasični synth-pop bend, već neki sasvim drugačiji koji s pop glazbom nema apsolutno ništa zajedničko. Stvarčina je zvučala kao artistički obredni electro-industrial/gothic s ledenom atmosferom kakvu viđavamo na koncertima Laibach i strogih EBM bendova, a publika je ovakvu interpretaciju primila izuzetno oduševljavajuće jer je fakat bila posve drugačija od svih onih prethodnih zabavnih pjesama. Jest, takvi su nekad davno bili The Human League prije nego što su se otisnuli u komercijalne vode i mnogi bi ih rado ovakvima voljeli da su i ostali. I za sam kraj, izvedena je "Together in electric dreams", meni jedna sasvim blesava pjesma nastala u suradnji s Giorgio Moroderom iz još blesavijeg i dosadnijeg filma iz 1985., ali vrlo važno. Bila je hit i ovom prilikom je taman sjela kao šlag na tortu.
human league © ulysea
No, na žalost, tek sada kada je publika osjetila svu čar i draž benda, koncert je završen. Drugog bisa nije bilo mada se gromoglasno tražio i od The Human League smo dobili samo sat i nekih 15 minuta svirke. Žive svirke bez ikakvih matrica, loop tehnike i samplova.
human league © ulysea
E, sad može pričati tko šta hoće, komentirati da su bili ‚škrti' u repertoaru, da su mogli izvesti još barem 3-4 pjesme, da to nije to, ali moje mišljenje je da je koncert bio fenomenalan. Zašto? Pa dođavola, nakon ne znam koliko godina, možda od onog nastupa
Gang Of Four u Pauku prije 2 i pol godine sam se konačno kući vratio pun dojmova, inspiracije i zadovoljstva, a to nije mala stvar. Okey, i
D.A.F. u Močvari mi je bio ‚po mjeri'. Obično na koncert zaboravim već nakon pola sata, ali ovaj zasigurno neću zaboraviti cijeloga života. Em sam ih po prvi puta gledao, em me nisu razočarali, em je set lista bila odlična, a tu je i sasvim solidan zvuk, vrlo prijatan i upečatljiv scenski nastup i na koncu muzika koja je ustoličila i dala cijelom žanru jasnu definiciju. Ne zaboravimo, prije The Human League elektronikom su se bavili Kraftwerk, Tangerine Dream i Suicide, a to je bila vrlo naporna, pa čak i eksperimentalna glazba. Oni su joj udahnuli pop strukturu sa soul i disco štimungom, te je od njih krenuo cijeli val bendova poput OMD, Soft Cell, Depeche Mode, Eurythmics, Blancmange..., a neki poput Pet Shop Boys i VNV Nation su još ‚piškili u krevetac' kada je Oakey sa malom ekipom komponirao prve skladbe na Korgu 707S i Casio synthu. A neki poput La Roux, Mirrors ili Hurts se još nisu niti rodili...
human league © ulysea
Ma, The Human League su očevi žanra, tu nema spora i dandanas su još uvijek sjajni. Mladoj publici nisu zanimljivi jer su ‚stari' i ne kontaju onu čar zavođenja na disco podiju uz "Don't you want me", "Love action" ili "Open your heart". Danas su klišeji sasvim drugačiji, puni vulgarnosti i banalnih poštapalica punih prekomjerenih štoseva s ciljem potcjenjivanja i egoističnog uzdizanja, a The Human League su ostali nepopravljivi romantici i emotivni zabavljači. Nije uzalud reći, kao što su i sami izjavili da su ‚posljednji pravi klasični pop bend na svijetu'.
Od srca im hvala za sve ove godine čekanja.
human league © ulysea
horvi // 14/11/2011