Iako se te večeri odigravao vječiti derbi na Poljudu, sama činjenica da se na Križankama održava koncert, pa još k tome s odličnim bendovima prevagnula je.
EDITORS pratim od njihovih početaka, kada su me oduševili s prvijencem koji je bio nešto najbliže zvuku JOY DIVISIONa, a da to nisu oni sami. Sljedeća dva albuma imala su svojih dobrih trenutaka, al prečestom upotrebom elektronike, sve mi je to nekako zasmrdilo na lošu fazu COLDPLAY (An End Has a Start) ili loše osamdesete s elektronskim bubnjevima, sintićima i potpuno bez gitara koje su obilježile prvi album (In This Light And On This Evening). Uglavnom me to udaljilo od njih, pa sam čak propustio i njihova dva nastupa u Zagrebu. No, njihov koncert na Križankama bio je "must see". Velik i moćan zvuk kakav Križanke proizvedu čak i prosječnom bendu, pogodovao je EDITORSima koji su definitivni spremni za stadione. Imaju pjesme, imaju zvuk, al ima fali slika. Čudno kreveljenje Toma na dionicama kada ne pjeva, podsjetilo me na nedavno slično ponašanje Matta iz THE NATIONAL na SZIGETu kada sam odlučio, zatvoriti oči i uživati u zvuku. Tako nešto pokušao sam i na Križankama i upalilo je. EDITORS bez slike su strašan bend. Iako su im albumi skoro pa dijametralno suprotnih usmjerenja, gdje su u jednom gitare nosioci svega a u drugom elektronika i semplovi, Tom svojim izvrsnim vokalom sve povezuje u jednu jedinstvenu cjelinu u kojoj se te razlike skoro uopće ne primjećuju. Klasična set lista bila je sačinjena od pjesama sa sva tri albuma te neizbježnom koncertnom No Sound But The Wind, ovaj puta u "full band" verziji, te novom pjesmom Two Hearted Spider, koja se barem uživo, ne udaljava previše od zvuka s posljednjeg albuma. Bis je započeo Tom solo s The Weight of the World, da bi završili s Papillon i, neočekivano, Fingers in the Factories. Sve u svemu EDITORS su prema očekivanjima bili klimaks večeri. Između živih svirki tišinu su nadvladavali slovenski DJ duo Danza Macabra, sa svojim izborom plesne glazbe. Ništa poznatog se nije približilo uhu, no nije bilo ni neželjenih trauma. Kako smo zbog objektivnih okolnosti zakasnili na prvi "act", slovensko-finski The Toronto Drug Bust, uletjeli smo u prve redove na drage nam DUBIOZA KOLEKTIV. O njima ne treba previše trošiti riječi, osim da imaju novog saksofonistu koji se vrlo uredno uklopio u sastav, a upao na umjesto "odbjeglog" perkusioniste Orhana, te da su na Vidi, vidi, vidi zaposlili Lošu, što vjerojatno nije nikom teško palo, a mene je lagano i dirnulo. Skoro da je suza kanula. Uglavnom DUBIOZA KOLEKTIV su spletom novih i starih, engleskih i domaćih pjesama napravili još jedan krš i lom u nizu koji traje već nekoliko godina. Svaka im čast. Između Dubioze i Editorsa ugurali su se britanski plesni endie bend THE WOMBATS. Njihov prošlogodišnji singl Tokyo (Vampires & wolves) popeo se na moj sam vrh pjesama 2010, a time me i više zainteresirao za bend. Otkrio sam još dobrih pjesama na njihova dosad dva objavljena albuma, međutim uživo… Naime, ostaci albuma ne uspijevaju doseći razinu tih 5-6 indie hitova kao što su Our Perfect Disease, s kojom započinju set, Jump into the fog, koja neodoljivo podsjeća na KLAXONSe, Last night I Dreamt…, koja stoji uz bok istoimenoj pjesmi THE SMITHSa, ili Let's Dance to Joy Division odnosno spomenutoj Tokyo. Savršen i moćan zvuk, nedostatni su, jer ostatak materijala nema ono nešto za što bi se mogli uloviti i reći - to je to. No, dobro ih je bilo vidjeti, jer sigurno je da bi svaki domaći festival trebao računati i s takvim bendovima.

pedja // 14/09/2011

> vidi sve fotke // see all photos