Od susreta s njujorškim avangardnim klarinetistom i kompozitorom Jeremiah Cymermanom u zagrebačkom KSETU prošlo je ravno 10 godina. Tada je bio pratećim glazbenikom na koncertu Kayo Dot i Tartar Lamb www.terapija.net/koncert.asp?ID=10388, a mi smo si obećali da ćemo ostati u kontaktu za buduće njegove solističke radove. Do tada je imao 5 službenih autorskih albuma (dva su recenzirana na Terapiji), međutim, premda ih je redovito objavljivao za netom novoosnovanu vlastitu etiketu 5049 Records (ponešto i za Tzadik), nije mi se potom više uopće javljao jer je radio na remontu oficijelne web stranice (stara odavno ne postoji), promijenio je e-mail i izgubili smo kontakte. Od onda je svašta napravio - 9 solističkih albuma, barem 4 koraboracijska, nekoliko EP-ija i singlova, te je surađivao s brojnim glazbenicima, među ostalim već dulje vrijeme druguje s James Plotkinom koji mu radi produkciju i mastering. Ovdje se udružio sa starim poznanikom, također avangardnim glazbenikom, točnije gitaristom i pjevačem Charlie Lookerom iz New Yorka koji zna svirati s Dirty Projectors, a bio je i vođa nekoliko death-jazz, experimental metal, avant-jazz/ rock bendova s vokalom poput Z, Extra Life, Larkin Grimm, The Parenthical Girls, Psalm Zero, Sculptures, The Charlie Looker Ensemble... Njih dvojica su na 5 instrumentalnih tema u trajanju od 45 minuta upregnuli kreativne potencijale koristeći svoje domicilne instrumente uz ponešto pedala i klavira raspregnuvši usporenu zvučnu sliku na zamišljenom platnu pretvorivši je u ambijentalni jazz drone s lako opipljivim, ali i vrlo tugaljivim tonovima. Interesantno, album su snimali u Los Angelesu početkom 2020., taman mjesec dana prije Covid-19 pandemije koja nam je promijenila živote, ali nevjerojatno, upravo vjerno prenosi atmosferu kurentnog vremena. Sam naslov su posudili iz knjige neoreakcijskog književnika Manciusa Moldbuga uputivši se na mračan, rezonantan i široko prostoran zvuk samoće i oskudice. Ekspresionistički nafilane teme slobodnih improvizacija u tromim modulacijama s nemirnim i paranoičnim iskrzajima ustvari je vrlo lijep dekor u kome se snalaze poput ribe u vodi, njihovi instrumenti neprekidno održavaju akustičnu vibraciju s osjećajem dubine suptilnih zvukova. Bilo oni s akustične ili električne gitare, klavira ili klarineta kojeg Cymerman u nekoliko navrata modificira skoro do maglovite neprepoznatljivosti i uvrnuto iščašenih formata nizajući poprilično dugačke teme čak do 13 minuta u slučaju najdulje, naslovne "A horizon made of canvas" gdje dosežu vrhunac melankolije. Pojačani sugestivno prikladnim naslovima "The ecstasy of betrayal" (ekstaza izdaje), "Speaking of dust" (govorimo o prašini) ili u najkraćoj "I'll show you what you are" (pokazati ću ti tko si), alarmantno naglašeni zvukovi puni oluja i uzburkanosti, koji puta s daškom folk/ world-music arabeski i židovske tradicionalne glazbe, stvoren je čvrsti atmosferični album pun ranjivosti u minimalističkim konturama da bi završni, 7 i pol minuta dugačak komad "Samson" ukazao na tračak zrnca nekakvog optimističkog raspoloženja u ovim turbulentnim, apokaliptičnim neverama.

Ovo svakako nije najbolji i najkreativniji Cymermanov rad: izrazito je mračan i vijugav s nekonvencionalnim tonovima kojima i dalje pokazuje svoju istraživačku obuzetost. Svaka od tema ima ponešto drugačiju instrumentaciju onemogućivši da zvuk postane kristalno jasan u svojoj oskudnosti i skromnosti sumornih emocija, tako da se s jedne strane ovo može posmatrati i kao avangardni doom/ drone jazz koji se alternativnim načinom poigrava depressive ambient metalom. Dobro urađeno, ali jako tužno.

Naslovi: 1.The ecstasy of betrayal, 2.Speaking of dust, 3.I'll show you what you are, 4.A horizon made of canvas, 5.Samson

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/04/2021