Neumjesno je cjepidlačiti o svim bandovima u kojima se kroz proteklih 15-ak godina pojavljivao Mihael Bele. Bilo kao instrumentalist na žicama, producent ili tonski tehničar (Reactor vs Pessimistic Lines, Il Gruppo Delle Azioni Progressive, Gone Bald, Sexa, Cripple And Casino...). Njegovo ime već samom svojom pojavom predstavlja sinonim za iskonski noise-rock koji je kroz rad njegovog matičnog, ponovno aktivnog sastava Peach Pit održao tradiciju klasičnog zvuka na temeljima američke art scene, a relevantni nastavak vrlo bliskog stila utjelovljen je u novoj postavi zagrebačkog banda TANKER koji se večeras pojavio kao trojac sa dvije gitare (Mihael Bele i Stjepan Bošnjak) i bubnjevima (Krešimir Bošnjak). Iz dosadašnje postave nestao je basist Ivo Gulin koji je s njima snimio friško objavljeni album "Tanker" u izdanju Remorker Records. Koliko mi se čini, ovaj večerašnji trojac je s njega izveo sve skladbe koje su odreda instrumentali bez naslova, te unatoč nedostatku bas gitare, band zvuči skoro pa klasično u rangu Peach Pit. S mnogo math-rock obrazaca, otprašili su vrlo kratki koncert u kojem su izveli 5 ili 6 kompozicija gdje su osnovnu zvučnu kulisu igrali snažan ritam i noiserski gitaristički tretmani koji su podjednako u funkciji ritmova i melodija, a sve skupa je ukomponirano kroz neprestane gradacije oivičene šusevima i neprekidnim žestokim nabojima. Mjesta za neke laganice nije bilo, tek samo za poneke 'mekše' dionice s kojima Tanker razdvajaju prilično kompleksne aranžmane u kojima ekipa nije zaboravila na lijepi običaj da uz svu matematičku strukturu, onu milozvučniju stranu ovakvog brutalnijeg entuzijazma predstavljaju i melodije. Nije uzalud na početku samog nastupa Mihael rekao: 'ako ste donijeli sir, stavite ga u uši'. No, unatoč noiserskoj etici pojačanih riffova, odfrljenih gitara i različitih tehničkih karakteristika s kojima band barata, sve skupa je imalo vrlo finu glazbenu definiciju gdje nije bilo niti dosađivanja, a ponajmanje zamora. Taman kada si je prekrcani auditorij cugnuo 3-4 gutljaja pive, koncert je već bio gotov. Elem, prekratko ko' malo točeno. BRUJAČI su na svu sreću bili sasvim druga priča. Već smo se zabrinuli da neće valjda i oni poput Mihaela i ekipe upriličiti polusatnu demonstraciju, pa su neki u pauzi donijeli s obližnjeg šanka Teatra &TD po dvije pive, ali hvala Bogu, njihov nastup je trajao više od sat vremena. S već standardnim repertoarom, Brujači su nošeni vidnim raspoloženjem da ih posmatraju mahom zaljubljenici u noise, otprašili kompletnu set-listu od čak 17 pjesama. S koncerta na koncert, neprekidno se pojačavaju stilske osobine njihovog izraza, a to su prije svega vrlo tečne pjesme s uglavnom jednostavnim punk aranžmanima u kojima gitarist Franjo Glušac nevjerojatnom lakoćom plete mnogobrojne strukture melodija, riffova, ambijenata, raznolikih ekspresija, a ponekad zalazi u jazz i eksperimente. Uostalom, ovaj trio sa Barom (i njegovom nezaobilaznom kacigom na glavi), glazbenikom koji je neprikosnoveno na samom čelu najboljih i najoriginalnijih bas gitarista čitave ex-Yu regije, ne može odigrati loš ili ispodprosječan koncert. Još kad se u to uključi sjajan bubnjar Viktor iz Dosh Lee koji obasipa s raskošnim ritmičkim varijacijama i pratećim vokalima punih igri i vox-extended tehnike, perfekcija je zagarantirana. Do sada nisam imao prilike vidjeti niti jedno njihovo 'slabo' izdanje; jedine razlike od nastupa na nastup su tehničke osobine razglasa koji im je ponuđen, a večerašnji razglas je bio jedan od boljih što je band potpuno iskoristio i održao, prema mojem mišljenju, najbolji koncert u proteklih godinu dana.

Uz nekoliko prearanžiranih kompozicija iz prve faze rada kada je band funkcionirao u potpuno drugačijoj postavi ("Apfelstrudel", "Daj, daj, daj" i "Skrivač u magli"), izveli su tri dosadašnja singla "St.Ana", "Ne, ne, ne, ne, ne, ne, ne" i "Valcer" koji je bio pojačan hard-rockerskim krešendom, te standardnu nisku brojeva poput "Uranela", "Doručak na travi", "Dođi dođi", "Gusarska", "Mašina" ili otkačenu veseljačku "Obješenjak". Ovom prilikom izveli su i tri najnovija komada "Majmun" i "Trans", a posebnost na kraju bila je "Stari film" koju je napisao Franjo s izrazitim natruhama jazza vrativši se u onaj period cirka 1952-1956 kada je američka scena iznjedrila najistaknutije predstavnike be bopa. Mada Brujači tvrde da su gotovo sve njihove pjesme punk, može se primjetiti da su mu dali mnoga obilježja intrigantnih fuzija bluesa, world-musica, jazza, funka i eksperimenata zahvaljujući Francovim gitarističkim strukturama koje je nekako najlakše i najjednostavnije definirati kao art-punk.

horvi // 17/01/2011