Često prije napuštanja doma bacimo pogled kroz prozor znatiželjni kakva vremenska zbivanja upravo prevladavaju,te kakva bismo kasnije mogli očekivati.

Naravno da dodatnu potvrdu tražimo i na (pre)pametnim telefonima,iako aplikacijske prognoze kako je vjerojatnost oborina oko 14:30 upravo 52%, najčešće budu promašene.
Premda uglavnom niti ne razmišljamo o tome,jer dani nam prolijeću časkom zatrpani raznim obavezama i komunikacijom katkada i pretjeranom,no gore iznad nas,iako mirnije,zna biti također živo,dinamično,prometno.

Nebo nam izvlači osmijeh,kumuje i suprotnom raspoloženju,iznenađuje ugodno i neugodno,zauzima gard i često je jasno,ali i rezultira upitnicima nakon nečega gore viđenog.

Utjecalo je znakovito na verse i emocije pjesama koje volim slušati,a koje su to, provjerite u tekstu koji slijedi.

NEBO - Urban & 4 (1996)

Vrlo uspješno je Urban premostio put tražen "umornim kompasom" za mjesto novoga početka nakon gašenja nadaleko priznatih i popularnih Laufera.
U najpozitivnijem svjetlu opisujući teatralan vokal jedinstven pod reflektorima naših pozornica,Urban je praćen Četvorkom jednako sjajnom (uz odličnu Lukyjevu produkciju),stvorio Otrovnu Kišu,ploču na kojoj je Nebo postament rapidno stasao u nukleusu autorske čestitosti,trasirajući si stazu ka vrhovima koje će poput Stipe Božića i osvojiti - voljom,trudom i hrabrim usudom.
Nebo je krik emocije sa Ljubinim bowiejevskim basom,prigodno letećim ugođajem sa zemaljskim Vedranovim synthovima i kraljevskom Rolandovom gitarom koja će eruptirati fenomenalnim solom,dok joj stranu drži Markov bubanj,moćan poput Zeusa.
Urbanova srebrnina,odnosno sjajan nagovještaj da najbolje tek dolazi.

THE GREAT GIG IN THE SKY - Pink Floyd (1973)

Klavir kojim nas Richard Wright vodi na putovanje među zvijezdama,čije bi se režije postidio i Stanley Kubrick,a koji je savršena zvučna podloga rečenicama P.K.Dicka ili Asimova,tročinka je prekrasnog pjevanja Clare Torry bez teksta,na koje ne možemo biti pripremljeni,iako sjajan intro,ali i pratnju izvode Gilmourova pedal steel gitara i krstareći Wrightov Hammond,za vrijeme prvoga čina snažnije konstrukcije.
Drugi i treći dio mirniji je,gotovo plahi doživljaj možda nepoznatog,možda dosanjanog,no zbilja mi tumači samo jedno - Floydi su se te 1973. zaustavili na tamnoj strani Mjeseca gdje ih se niti teleskopom nije moglo ugledati,ali su odsvirali najljepši koncert koji će svemir ikada čuti.



FIRE THE SKY - Miladojka Youneed (1990)

Zapalili su manijakalni Slovenci ovdje i nebo,ali i nešto šire mase - bili su rado viđeni gosti zagrebačkih klubova gdje su svirali često; sam pamtim dvije svirke,od kojih je ona u KSET-u bila jako dobra,dok se u Aquariusu nažalost nisu uspjeli posložiti za spektakl.
No kako god,band koji je dvama albumima u nizu,Ghastly Beyond Belief (1987) i Bloodylon (1990) uzburkao duhove,uznemirio dušobrižnike,udario frontalno i osobito jako,te je ogoljena definicija smještena u Kojinom stihu "Zar je to sve? O-je,daj mi još malo energije", zauzima poziciju neusporedivih sa bilo čim prije,a i kasnije.
Fuzija funka i punka,jazza i free eksperimentiranja,vapi za na stageu dobro ozvučenim puhačima koji bacaju na pod,dok heavy gitare odličnog Kristijana Cavazze (nažalost prerano preminulog,RIP) divljaju ništa manje od dinamitnog Lovrića za mikrofonom.
Nebo dakle gori,sve je pod kontrolom,a ako mislite da će se ovakvo što ponoviti,žalim slučaj - u krivu ste!

BLUE SKY MINE - Midnight Oil (1990)

Odlična uvodna gitara uskoro praćena vatrenim klavijaturama, objeručke dočekuje famozni mlaz usne harmonike i odmah je jasno kako slijedi još jedan pogodak ravno u metu sa krajnjeg jugoistoka na karti svijeta.
Australci su svako toliko izlazili sa bandovima mahom odličnim,čime su Midnight Oil,očigledno,potvrda gotovo pa pravila iznesene teze.
Oni su bili potkovani da uspiju,sa koščatim pjevačem Peterom Garrettom i njegovim suhonjavim glasom visoke estetike,koji je izvlačio tu istu estetiku iz bitka banda van na svjetlo,a Blue Sky Mine je osvit bandova aktivizma i pjesma kombinirano udarca u srž problema,kao i sjajna suradnja forme i sadržaja,začeta na žutom vjetru australske pustinje.
Ako niste upoznati sa onim što ovaj sastav ima za reći (uzmite barem period između 1987. i 1993.), nije kasno za otkrivanje,ili koristeći čestu krilaticu zadnjih godina lansiranu iz naših južnih krajeva - vrime je!

NEBO,NEBO PLAVO JE - Obojeni Program (1991)

Kebra i Obojeni Program su sastav na kvadrat,sastav koji bi,da su primjerice stasali na ulicama Leedsa,imali milijunske naklade i tresli bi pozornicama najvećih svjetskih festivala.
Ovdje je nebo lišeno biblijskog prostranstva,a sasvim je nebitno slušate li ga kao vjernik,agnostik ili ateist,jer će vas band uputiti da vjerujete u njihovu veličinu,dogmu,otajstvo.
Pravocrtni mehanizam bubri u energičnim taktovima,što je često ponavljana radnja u pjesmama ovih unikata,dok zanimljivi tekstualni resursi,niti uljepšani,niti skriveni,nego koncizni i originalni,zabadaju katkada tamo gdje im i nije mjesto,a što autor istih posebno voli i znalački čini.
Majstori su otpočetka znali što rade,a prepoznao je to i Zeleni Zub prebacivši produkciju na program koji i danas rado gledamo (i slušamo).

"I svi,svi,svi gledaju
I svi,svi,svi pitaju"

Da,neka mi još netko kaže kako je nemoguće napisati brzu dvoakordnu pjesmu,samo ću se slatko grohotom nasmijati.

(GHOST) RIDERS IN THE SKY - Blues Brothers (1998)

Iluzorno je bilo očekivati da Landis reciklirajući potku najboljeg ekraniziranog mjuzikla, Blues Brothers iz 1980. godine,ponovi uspjeh sa blijedom kopijom 20ak godina kasnije,no prepjevom originalnih "Jahača" (Stan Jones iz 1949.), pjesme kojoj su popularnost prilijepili Cash,Nelson,ili zajedno sa Highwaymen odmetnicima,žicu su mi ponajviše dirnuli Blues Brothersi Elwood i Mighty Mac.
Neponovljivog Jakea (Belushi) gonjenog od strane divne Carrie Fischer više nema,pa je za drugim mikrofonom (logični) John Goodman i oluja iz oblaka jasno i glasno započinje bučnim galopom mustanga u uzdama prkosnih prikaza,te bluegrass fešta doživljava kraj,a da zapravo nije ni započela.
Hvala Landisu na zasluženoj posvetiti Belushiju,a besmrtna country tema svirati će posvuda - što mi je drago i apsolutno prihvatljivo.

SKY BLUE SKY - Wilco (2007)

Kada bih mogao birati band koji bi svirkom uveličao npr. rođendansku mi večer,te da mi dvaput postavite isto pitanje,dobili biste oba puta isti,potvrdan odgovor: Wilco, naravno,samo oni dolaze u obzir!
Njihovu glazbu toliko volim,da članove banda doživljavam mojima,te zaključujem kako bi se odlično uklopili u društvu srcu mi priraslih pozvanih osoba.
Sky Blue Sky sa istoimene glazbene fantazije tako iskače kao jedan od kandidata za spuštanje zastora na savršenu večer (premda ih Wilco imaju barem 10-15,od kojih se tri nalaze na navedenoj ploči), pjesma koja biva sinonimom dobrote,sjete,iskrenosti i pomirljivosti.
Objediniti upravo navedeno ne samo u stihovima,nego i pitomoj paradi tempa savršeno određenoga,dodirujući svod o kojem Tweedy pjeva,za ove dečke nije nikakva zamka,nego tonalitet toplog suživota čuvstveno wilcovski standardiziranoga,od prvog do posljednjeg takta ove plavetne pjesme.
Da tražim više,sam bih sebi skočio u usta,a niti jedno od ovoga ne može biti opcija.

BULLET THE BLUE SKY - U 2 (1987)

Klesarski Larryjev bubanj traži i dobije fantastično društvo Adamovog basa i Edgeovih gitara koje ne zastajkuju i ne slovkaju,nego dolaze poput tsunamija preko Atlantika,noseći gordu Bonovu riječ upućenu bestijalnoj američkoj politici.
Tako i vidim The Joshua Tree album,započetu fascinaciju američkom kulturom (dodatno podvučenom na sljedećem Rattle And Hum) više sa mrkvom,ali u Bulletu sa masivnom batinom - vaga možda i ne funkcionira,no poruka je bistra poput plavoga neba:
"See them burning crosses,
See the flames higher and higher"
I moram se još jednom osvrnuti na genijalnost Edgeovih gitara - njihova je veličina ovdje najveća,jer osim što su vjetar u leđa Bonovom pjevanju,zvuče kao most koji spaja nekoliko glazbenih desetljeća i stilova,sa posebno karakterističnim refrenom koji oslikava nepregledno platno Malteseovih meridijana.
Hvatam se posvete Gibonnijevim stihovima finiširajući: ovo je nebo posoljeni zrak i razlivena tinta!



PUSH THE SKY AWAY - Nick Cave and The Bad Seeds (2013)

Dojam koji ostavljaju tonovi križani molskim i durskim skalama,a nikako ne možemo zanemariti tamu Caveovog glasa pa čak i kada su versi suviše mračni,sjetite se kako je to tek jedna od frekvencija estetike koju stvara i nudi Australac spreman "odgurnuti" i nebo,ako mu je tako trenutno po volji.
Pa ipak i u akromatskim koturanjima nalazimo bitnu ljepotu,Cave i briše i podiže granice,ne zaziva idilu,možda kudi tog pjesnika u sebi,moguće se bori sa samim sobom,ali dinamika koju stvaraju Bad Seedsi kategorija je stvarna i nedodirljiva,glazbeni korijen u jednadžbi sviranoj načinom samo njima znanom.
Kada tom vrtu u kojem rastu divlje ruže dodamo dječji zbor čiji nevini glasovi bitno zauzimaju prostor ove sjajne pjesme,odgovor na pitanje imamo li pravo propitkivati tuđa osjećanja,odluke i stanja,jasan je da jasniji ne može biti.
A sve zasluge idu Nicku,pop kultura može biti sretna što je uvijek tu,blizu nas.

APRIL SKIES - The Jesus And Mary Chain (1987)

Pjesma koja je (možda ciljano) objavljena tog istog proljetnog mjeseca iz naslova,ušla je lepršavo pod kožu mnogih,a našla se na ploči Darklands,gdje su braća Reid umjesto odbjeglog Bobbyja Gillespieja,koristili sintetičku ritam mašinu i iako ne dostiže sjajne rezultate prethodnika Psychocandyja,više je nego dovoljno razloga za titulirati je tek za nijansu slabijom od izvanrednih dosega prvijenca.
Ukorijenjeni u etimologiji shoegazea,Reidovci su ukusnu kontrolu lagodnog noisea kreirali u osnovi klasične pop komunikacije i mirisni zrak iz April Skies postati će brojem kojega se nestrpljivo čeka za svakog koncerta škotskih zanesenjaka.
Još jedan dokaz kako je nebo iznad nas plavetnilo inspiracije,a posebno proljetno - tada nas sustižu gitarski alergeni koji korespondiraju i sa suncem,a i kišom nošeni,u (ne)milosti Reidovih snoviđenja.

dario b. // 11/05/2025