Zamislimo premijeru dokumentarnog filma o recimo, Novom Valu, u nekom velikom hrvatskom kinu, nakon koje autori i protagonisti izlaze na poklon, publika plješće i svi su sretni i ushićeni, te nakon toga hrle na šank kucnuti se šampanjcima i podsjetiti se starih vremena i doživljaja ispred Zvečke ili što li je već bilo hit tih vremena. Zvuči sjajno!
Svi bismo voljeli pogledati takav film ili takve filmove, no ajmo malo vidjeti što je sve potrebno da bi se snimio takav jedan sjajan film koji će biti kino hit svih nostalgičara i glazbenih frikova.
Izbor je pao na primjer Novog Vala baš iz razloga što bi prilikom snimanja takvog naišli na najviše problema. Film o jednom bendu bi bilo puno jednostavnije snimiti, jer u startu imaš privolu za korištenje autorskih prava, što u idealnoj varijanti znači da su autori teksta, glazbe i aranžmana dali privolu za korištenje glazbe bez naknade. Jer budžeti dokumentarnog filma nisu baš izdašni.
I to opet u idealnim uvjetima, ako se netko od bivših članova benda nije posvađao s ostalima pa ne da privolu za svoje autorstvo.
Tu su onda na redu diskografska prava, koja se pak plaćaju diskografu, a za koje ne postoji nikakav sustav, nego slobodna volja. Od par sto do par tisuća evra. Onda moraš moliti da jel ipak mogu malo smanjiti cijenu jer budžet je mali.
E, a trebaš onda i neke arhivske snimke! Koje mahom ima telka. Koja ima i svoj cjenik za otkup arhive. Koliko? Ne želite znati. Imaju filmovi neki popust, ali opet cifra bude pozamašna, jer ako si stavio 28 sekundi neke arhive u film, moraš platiti minutu. Minuta je skupa, a svi bi voljeli vidjeti arhivske snimke ekipe koja henga ispred popularne birtije.
Ako se pak odlučiš snimat neki film gdje imaš hrpu izvođača, recimo aktera Novog Vala, e onda sretno! Jer moraš naganjat hrpu autora za pristanak, a neki bi i naplatili prava korištenja, nekima se ne sviđa kako pjesma zvuči u toj izvedbi na filmu pa ju moraš izbacit. Neki su pokojni, pa moraš tražit nasljednike po bijelom svijetu, pa oni pak skuže da mogu zarađivat na didovim pismama pa ti pošalju fakturu s nekoliko nula.
Onda ideš rješavat diskografska prava pa ti neka diskografska kuća za korištenje jedne pjesme traži četvrtinu budžeta. A onda ideš istraživati tko ima diskografska prava izdavačkih kuća iz bivše Juge, od kojih je većina propala. Zabava.
Na kraju si potpuno izgorio od cijelog procesa i nije ti uopće do onog šampanjca nakon premijere, nego samo da ti se nitko ne obraća sljedećih par mjeseci.
U bijelom svijetu je to nekako usustavljeno, kod nas je to proizvoljni kaos koji rezultira time da ako se nisi jako, jako, jako dobro pripremio, istražio tko je nositelj kojeg prava za koju pjesmu, koliko košta i osigurao pare, nemaš pojma koliko će te koštati novaca i živaca, sati rada i razgovora paralelno na dvije linije.
Snimanje dokumentarca u dogovoru s bendom i njegovim izdavačima je idealni scenarij, ovo sve drugo je dozlaboga komplicirano. Zato skidam kapu svima koji snimaju glazbene dokumentarce i muku muče s pravima i privolama.
Zaključak je da glazbeni dokumentarac može koštati duplo od dokumentarca u kojem nema glazbe. Ovo je zapravo samo vrh ledene sante, ali suma summarum, mislim da dokumentarac o onom gosponu iz Nizozemske ne bute gledali.

edi // 10/09/2025