1997.- sretna godina. 'Velika kometa' je još jednom prohujala pored naše male i bespomoćne planete, podsjećajući nas da je pitanje života i smrti ponekad samo stvar rastojanja. A ne može se poželjeti bolja godina od one koja ima izgleda da bude posljednja. Bila je to sudbonosna godina i za Partibrejkerse. Godina ponovnog rađanja. Bend je dobio frišku krv u vidu novog basiste i novog bubnjara, bivših članova skupine Gluve Kučke. Iste godine je izašao i njihov peti po redu album nazvan "Ledeno doba". Po riječima Caneta, frontmena benda, njihov najbolji album.

U namjeri napraviti album s kojim će prije svega zaraditi neku kintu, Partibrejkersi su tada upali u istu onu zamku u koju upadaju mnogi vrsni umjetnici; misleći da će s većom kvalitetom pridobiti jaču pažnju kupaca oni ulože svoj maksimum. A ne znaju ili zaboravljaju da je za to potrebno dati ono najgore i najlošije od sebe, a ne najbolje. Jer je album "Ledeno doba" ispao jednim od najmračnijih rock'n'roll albuma kojeg su ikad vidjeli ovi napaćeni prostori. Album 'čovjeka koji je pjevao s jednom nogom u grobu' - je sve drugo samo ne komercijalni mainstream. Ali ne i komercijalni promašaj. Jer su ipak s njim uspjeli skupiti neku lovu. Pored toga, album "Ledeno doba" je bolni ali precizni prikaz anatomije generacije koja se ne sjeća kad i zašto je krenula, ali sa sigurnošću zna da još nije pristigla tamo gdje je trebala. A možda nikada niti neće. Ta dotična "generacija" se ne ograničava samo na jedan određeni naraštaj, već je ona više kao skupina izopćenika. Onih koji osjećaju da zapravo nemaju svoju vlastitu generaciju. Onih čija su stajališta i iskustva cvjetala u blaženoj samoći. To je tajna, skrivena generacija, za koju znaju samo oni koju se osjećaju njenim dijelom. To su oni koji 'žive u granicama krajnih mogućnosti'. Oni koji kad putuju, uvijek otputuju opasno predaleko.

Dok bi se iz ovog albuma, čak i kada bi ga rastvorili na njegove najmanje molekularne čestice, ipak i dalje mogla isčitati neka dublja pozadina, jedan od njegovih vrhunaca je pjesma "Dan za danom". Preko sedam hrabrih minuta dugi vrtlog mračne distorzije. Ispovijest beznađa. Oštra tama koja nas uporno bode svaki put kad zatvorimo oči. Prisno uz nas poput 'crnog ispod noktiju'. Život pojedinca koji je se pretvorio u loš seks sa samom sudbinom; isječen od neispunjenih zlih snova i izdrobljen od proklete neutažive žeđi za divljom slobodom.

Jedi i seri, ljubi i pljuj - ta četiri dosadna ali elementarna životna, stalno se ponavljajuća ciklusa se odražavaju u igri riječima: 'Život je mora, živeti se mora'. Dok se ritmični gitarski staccato razliježe uzduž skoro pa cijelog komada poput kratkih ali bolnih elektro-šokova. Praćen nemirnim zvukovima druge melodične solo-gitare, koji kao da imaju blues u krvi, a rock'n'roll u kostima. Ritam sekcija bubnjeva i basa, sačinjena od novo pristiglih članova je prošarana svim onim sjajnim ritmovima, koji su im se vjerojatno već godinama gomilali negdje u glavama i udovima. Te hipnotiziranog slušatelja uvlače sve jače u egzistencijalističku elegiju karamboliranog života; artikulirana gradacija košmarnog životnog tripa: 'Sve dublje i dublje, u mulj u mulj, u mrak u mrak - crni krug'. Rastočena realnost postaje mali tmurni, olujni ocean skupljen u zgrčenom grlu. Zlokobna slutnja nadolazeće bolesti. Nemogućnost agiranja ili reagiranja. Paraliza izmorenog duha, iz koje se bježi očajnom mantrom: 'Znam novo sunce se rađa, znam novo sunce se rađa...'.

z. marković // 14/04/2012