Od njegova objavljivanja 24.03.2008. godine, još uvijek se osjeća nesveta prisutnost albuma "Mrtvi su mrtvi". Bio je to tada već drugi po redu album Damira Avdića aka Diplomtza. Pjesnika, poeta, gitariste, pisca, ali prije svega, punkera iz Tuzle. Cijeli koncept albuma protivi se svim modernim (a samim time i dobrim, jeli?), kulturološkim tekovinama, koje su teškom mukom ostvarene. I to u svim pogledima. Njegovi tekstovi nisu napisani da bi podilazili slušateljima. A pjesme i albumi bi se trebali praviti da bi se dopali svakojakoj, šarolikoj audienciji. Da bi ta ista potom to i kupovala. Logično. Naprotiv, ovaj album čak atakira svoju potencijalnu publiku. I zaista mi nije jasno kako je se ijedna izdavačka kuća mogla odlučiti da ga objavi pod svojim imenom. Ali, eto, Moonlee Records je se iz tko zna kojih razloga ipak odlučio za taj korak. Da li su se pokajali za to, ne znam. Svoje namjere album uopće ne krije. Mislim, zar nije bilo pametnije izraditi neki prikladniji, za oči ugodniji cover. Pa tek kada neko ga kupi i lova legne na račun, tek onda da vidi što ga je to zadesilo. Ne. Na prednjoj strani covera fino stoji ljudska lubanja (dobro, hajde, u međuvremenu smo se već i naviknuli na lubanje, đavole, krv i slične horor prikaze na coverima albuma), ali to je ustvari lubanja Che Guevare?! Simbola, ikone i idola svih "alternativaca", buntovnika i drugih koji se smatraju "drugačijim", ma što god to značilo. Ili bi to barem grčevito htjeli biti. Kao što već rekoh na početku, potpuno neprikladno. I sam pokušaj barem neke komercijalizacije albuma, tako što bi igrao na kartu pobune i borbe protiv nekog kapitalističkog i nehumanog sistema, ode u k.... Ali to još nije toliko ni pogubno. Jer bi se možda našao jedan ili drugi potencijalni kupac, koji nebi odmah u startu to skužio. Ali, najkasnije kada bi počeo slušati njegove pjesme, bilo bi mu jasno na što je potrošio svoj teškim trudom zarađen novac. Ili svoje vrijeme, megabytove i prostor na tvrdom disku, ako ga je nelegalno skinuo s interneta.

Odmah prva pjesma "Komunist Vs. Nju Bosniše Kultural Revolušn", napada većinu današnjih stranačkih funkcionera, koji su u bivšem sistemu bili partijski funkcioneri. Ali to su možda neki i od naših očeva, stričeva, prijatelja ili susjeda. Oni su sada cijenjeni a nerijetko i imućni članovi naše društvene zajednice. I možda mi danas glasamo za njih? Ili radimo u njihovim tvrtkama? Pa pobogu, ne grize se ona ruka koja hrani! Ali ova prva pjesma napada i dalje. I to one jadne ljude koji su morali trbuhom za kruhom otići na zapad i, eto, naravno, svidjelo im se tamo. I eto, uvidjeli da je tamo standard života dobar. Socijala jaka, nemora se čak ni raditi. A kriminal cvjeta i vrlo je unosan. Kažem vam. Znam to iz prve ruke. I suprostavlja naspram takve miline neke pojmove kao rodna gruda, obitelj, domovina i jeftine prostitutke. Ali ona se ne zastuavlja na tome. Nego kritizira i svoju, onako lijepo na trinaest i pol entiteta podijeljenu državicu. U kojoj svi fino žive jedni pored drugih. Svatko u svojem rezervatu. A ne jedni s drugima. "Osjećam se slobodnim" nameće slušatelju teško breme svoje boli, tuge, strahova i odbačenosti. "Ljubav" svojim imenom daje nadu da je to barem jedna lijepa, ljubavna pjesma. Ali ne. Ona gotovo kao mantru, neumorno ponavlja da ljubavi upravo neće biti. Sačinjena od, samo površno prividne kontradiktornosti je pjesma "Miran kao mina"; naspram riječi "miran", "staložen", "izvjestan", stoje "mina", "snajper", "vatra", "preljuba". Ona ide toliko daleko i naziva tako polpularan i sada vrlo "in", antiglobalistički pokret - šminkerskim. Vrijeđa naše skupe, sa revolicionarnim natpisima uljepšane majice. Koje hrabro nosimo da bi smo pokazali svijetu sav naš prezir i revolt. Te koliko smo mi ustvari izvan toga svega. Koliko smo "prosvijetljeni" i inteligentni.



U pjesmi "Po asfaltu i betonu", nepravedno se napadaju odlikaši i gore listovi naših naroda, lideri i biznismeni. Pogrešno ih se optužuje da su u svrhu našeg žudno isčekivanog "primicanja" zapadu i uglađenoj Eurosongovskoj Uniji, i povodom toga nužne transformacije gospodarstva i politike, opljačkali i budpošto rasprodali naša prirodna bogatstva. A samim time kao, i nas i naše buduće naraštaje. Ona s time otvoreno staje nasuprot našem izgledu za boljim životom i prosperitetu. Nadalje, ona napada i naše omiljene i 24 sata na medijima sveprisutne estradne umjetnike, poznate ličnosti i "celebritye". Pogrdno ih naziva đubradom i stokom. "Mrtvi su mrtvi" napada vrlo direktno naše poštivanje i odnos prema mrtvim. Ona tako postavlja važnijim naš odnos prema njima dok su bili živi. Jesmo li ih tada, kao da je to tako lagano i baš toliko važno, posjećivali, poštivali, brinuli se o njima i voljeli. Umjesto što im lijepo i kako to dolikuje, obilazimo grobove (kad se sjetimo) i pravimo divne spomenike kad umru. "Lijeni, spori, mrtvi" ujedno atakira i ponižuje cijelu našu modernu civilizaciju i njene tekovine. Pri tome, ona koristi ime jedne stare knjige. Mislim da se zvala "Na Drini ćuprija", ili tako nekako. Koga briga ustvari. Njen pisac je svakako već odavno mrtav i nije interesantan jer nemože više nikome dati autogram. Ali ona je preinačila to ime knjige i ponovno napada naše lidere da su napravili "na krvi ćupriju". Ona naziva naše mlade intelektualne i političke elite dekadentnim, i uskraćuje im pravo i potencijal da mijenjaju svijet. Opovrgava bilo kakvu kvalitetu modernoj umjetnosti. Prije svega slikovnoj. Kao da platno na koje je po trenutnom hiru, prosuto petnaest različitih boja, nema neku umjetničku vrijednost. Pjesma "Rahatluk" govori o odbacivanju istinske ljepote i općih vrijednosti. I umjesto toga, da smo iskrivili i mutirali naš smisao za iste. U "Sjećaću se tebe ja" govori se o repovima koji se vuku od prošle intezivne i strastvene veze. O vremenu poslije toga, u kome se bolesna požuda i prijesna mržnja stapaju u jedno. Pjesma "Revolucija je prošla" umanjuje sve nastoje svih onih koji priželjkuju, radu ili planiraju neku novu revoluciju. Ona naime, želi reći da je i sama revolucija prešla iz sredstva ispoljavanja negodovanja i izmjene postojećeg sistema u jedan dio toga istog sistema. Predvođena pogrešnim ljudima i korištena u pogrešne svrhe na još pogrešniji način. Postala je dio mainstreama i mode. I stoga joj oduzeta sva njena moć i karizma.

Oni koji se možda nadaju barem nekom filigranom muzičkom aranžmanu pjesmama, ovaj album poučava još jednom dodatnom lekcijom. Pjesme se, naime, sastoje samo iz Damirovog vokala i njegove električne gitare. I u njima dolazi do izražaja svo njegovo instrumentalno umijeće. Ali on to umijeće ne koristi za neke duge i emotivne solaže. Ili vesele i melodične rifove. Već on sa svojom gitarom "nadbija" i kao nož, dodatno oštri svoje stihove.

Damir Avdić Diplomatz je jedna unikatna vrsta iskonskog, balkanskog storytellera. Pripovijedač priči. Kao što su to bili u tradiciji naših naroda, pripovijedači iz prošlih stoljeća. Ali on ne pjeva hvalospjeve o junacima i bitkama. Već o našoj propasti, rasulu i izgubljenosti. I samo oni koji su spremni uhvatiti se u koštac s tim avetima sadašnjosti, a samim time i samim sobom, moći će uistinu spoznati pravo lice ovoga albuma.

z. marković // 16/09/2011