Ne sjećam se više ko je rekao, ali nekako mislim da je Tim Kerr bio, nešto tipa "volim r'n'r bandove iz Japana zato što ne čekaju kraj nastupa pa da razvale, odma od početka grunu, pa kako bude". I to je možda najbliže osjećaju koji mi asocira Guitar Wolf - savijanje, buka i turbointenzivni nastupi bez kalkulacije. Sjećam se i izvještaja Ante Čikare u Heroini, iz amsterdamskih veletržnica krasne glazbe, u kojem je nastup GW opisan s posebnim zadovoljstvom&inspiracijom. I naravno da mi se odmah vraćaju svi koncerti (New Bomb Turks, 9 Pound Hammer, Lazy Cowgirls, AntiSeen, Cosmic Psychos, Dirtys…) koje su organizirali u 90-ima Monika i/ili Bigor. Danas, u digitalnom izobilju, retro vraćanje izgubljenim biserima gaddem rokenroula koje slušam/o kojima čitam na kompjuteru nudi neku vrstu nadoknađivanja, ali opet se pojave oni trnci. Opet. Kad je dojavljeno da će Seiji&Co. doći u ZG nisam znao da će me vijest o (ipak) zakašnjelom dolasku toliko zaintrigirati…Enivej, ovaj tekst je u duhu fanzinskih ispovijesti i još jedan od (ne naročito uspješnih) pokušaja reinterpretiranja gunk punk postulata, umornog podsjećanja da je r'n'r zabava i da treba biti glasan, uzbudljiv i iskren. A priča kreće krajem 80-ih, u Nagasakiju. Ona priča: Seiji i Billy radili su u nekim secondhand trgovinama, voljeli istu američku muziku, našli trećeg i počeli svirati, dali si ramonesolika imena. Prozvali su svoju verziju bučnog garage punk druženja "Jet r'n'r", a koju do danas nijedan band nije uspio tako dobro prisvojiti. Objavljuju 2 vinilna albuma u Japanu, i onda se pojavljuje Eric Oblivian, koji ih je gledao na kultnom Garageshock festivalu u Memphisu. Toliko mu se svidjelo da je odlučio osnovati etiketu - danas, hm, poznati Goner records, čije prvo izdanje je te 1993. postao "Wolf Rock!". I onda sve počinje. Česte svirke, u paketu sa Teengenerate i ostalim brijačima, sve luđi i nabrijaniji koncerti.

Godinu poslije, dakle 1994., izlazi prvi CD "Run Wolf Run", a već za koju godinu potpisuju za Matador records, četvrti album "Missile me!", a poslije i "Jet generation", koji Matador reklamiraju kao najglasniju&najbučniju ploču, ever. O tome bi se dalo pričati i objašnjavati, ali da takvu kombinaciju punk rocka, power popa, garage noise…kako već sve neće ti kritičari nazivati glasni r'n'r…nismo do tad čuli i vidjeli, e to je svima postalo jasno. Obične r'n'r pjesme na japanskom, puno auta, cura, zombija, alkohola, juvenile fraza, uz zanimljiv izbor obrada koje su u njihovim verzijama zvučale nikad opasnije (da sad ne nabrajam, ali na Youtube ima "Summertime blues", pa - predlažem - počnite upoznavanje odatle). Mala nuklearna elektrana na koncertima je razbijala konkurenciju, uz distorziju i feedback koju su tri vuka režali i razbijali, na jedinstven način, uz hektolitre znoja i tulume kakve američki i evropski pajdaši nisu često napravili.



Česti američki nastupi, brojna poznanstva i anegdote omogućili su im i pojavljivanje u lo-fi filmu "Sore Losers" John McCarthyja, pored ekipe iz The Makers, The Oblivians…O filmu bi se dalo raspravljati - ovisno koliko volite trash i koliko staža sa sličnim filmovima imate, ali ako ništa fora je gledati film sa takvim soundtrackom, i ubijaju se - hipici :-). A kad smo kod filmova i Guitar Wolfa, nemoguće je ne spomenuti "Wild Zero". Prije 2 godine smo na DORFu pokušali prikazati ga, ali za te novce - nažalost još ne. A film je megazabavan, bizaran, blabla, isto je super soundtrack, klasična zombie tematika, uzvik RRRRRRRROOOOOCCCCCCCKKKKKKKKKK-NNNN-RRRRROLLLLLLL!! koji osvaja srca, jeftini efekti, camp i sve ostalo što je za očekivati, precool. Otprilike kao i Guitar Wolf glazba. Vjerujem da je gledanje takvog filma u nekom odličnom kinu super doživljaj, otprilike kao i nastup banda u nekom super klubu. A najpreporuka ide za film "Red Idol", objavljen 2003. u kojem su odlične snimke nastupa (sa eng.titlom), uz prepričavanje anegdota suboraca iz gunk punk 90-ih - od Eric Obliviana, preko Greg Loweryja (Rip Offs), Manfred Jonesa (Woggles), Tim Kerra (Lord High Fixers, Jack O'Fire…), Jon Spencera…pa do intervjua sa članovima, spotova - sve što trebate znati.

2005. umire Billy - Bass Wolf, a na njegovo mjesto dolazi mladac koji nema baš glazbenog iskustva, ali zbog cool ponašanja dobiva važnu poziciju u bandu i danas je on U.G. Wolf, važan član eksplozivnog trija. Snimljen je i tribute, "I love Guitar Wolf…very much", sa okej bandovima ali tek da dokaže koliko je Ostalima teško postići Jet Čaroliju. Uglavnom, do danas je iza Guitar Wolfa 9 studijskih albuma, live, best-of kompilacija, ugovor sa Sonyjem, pokrenuta uspješna trgovina cool odjećom i raznim Jet clothing merch kerefekama. I što je najvažnije - ostali su kao trademark bučni nonstop r'n'r nastupi, koji prvi put u popisu tour gradova imaju Zagreb. Uz logičan izbor predgrupe, Welcomin' Committee In Flames, čiji naziv rijetko kad tako dobro opisuje ono što bi nas 03.07. u Močvari trebalo učiniti sretnima, sa zujanjem u ušima jutro poslije i svjedočanstvom nastupa jedne od najopasnijih tročlanih bandi koje su nastupale i razvaljivale pojačala i instrumente.

tonisaric // 13/06/2011