home > mjuzik > No Thyself

kontakt | search |

MAGAZINE: No Thyself (Wire Sound, 2011)

U općem reunionu svih mogućih bendova i izvođača na koje smo odavno zaboravili ili ih se katkad tek sa nostalgijom prisjetimo, kao munja je ošinula vijest da su se ove legende iz Manchestera ponovno okupile i snimile povratnički album. O njihovom značaju trebalo bi sada ispisati najmanje 20-tak stranica teksta, ali onda ovaj prekasno realiziran album u cijelom kontekstu ne bi imao nikakav iole značajniji smisao, stoga samo kratko...
[ howard devoto - 1977 ]

howard devoto - 1977

Osnovao ih je u proljeće 1977. tekstopisac i pjevač Howard Devoto nakon što je napustio manchesterske lokalne punk ikone Buzzcocks u želji da radi eksperimentalniju i artističkiju glazbu. U četiri prekratke godine djelovanja kroz bend je prošlo 10 glazbenika od kojih su neki kasnije svirali sa Siouxsie And The Banshees, Ultravox, Visage, John Foxxom, The Birthday Party, The Mekons, Nick Cave And The Bad Seeds, P.I.L., Swing Out Sister, Apollo 440... Jedini koji je od svih njih uspio isplivati na površinu i zadržao se kao solo umjetnik do današnjih dana je tamnoputi bas gitarist Barry Adamson. Magazine su objavili samo 4 albuma od kojih je debi "Real Life" (1978, UK no.29) po nekim kritičarima najbolji album svih vremena. Nikada nisu bili tržišno isplativi mada su im svi albumi dospjeli na UK top-40, te nikada nisu imali niti jedan hit singl koji bi im sačuvao karijeru na dulje staze. Upravo zbog toga su se i razišli, a mjesec dana uoči posljednjeg albuma "Magic, Murder And The Weather" (1981) napustio ih je i sam Devoto koji je potom glazbenom biznisu rekao zbogom, povukao se u miran porodični život baveći se fotografijom tek samo jednom sporadično se vrativši na scenu sa kratkotrajnim i posve neuspješnim bendom Luxuria koncem 80-ih.

Njihova glazba i stil su bili otprilike vrlo bliski ranim Ultravox sa John Foxxom. To je bila mješavina punk etike sa profinjenim glam i art utjecajima Roxy Music, Bowiea, eksperimentalne glazbe, post-punka, new-wavea i elektronike s kojom su utjecali na cijelu scenu Manchestera i Britanije, te je poput Gary Numana predstavljala zasebnu protutežu kurentnim trendovima. Prednost Devota kao tekstopisca spram ostataka tadašnje new-wave scene je bila u tome što je bio stariji i iskusniji proćelavi momak koji je pisao knjiški inteligentne, duhovite, sofisticirane i snažne stihove o životu, ljubavi i seksu vječito pune ogorčenja i razočarenja, te što je otprve točno znao što želi postići sa bendom. On je punku ulio umjetnički dekor, te ga se s pravom stavlja rame uz rame suvremenika koji su počimali otprilike u isto vrijeme: Talking Heads, Pere Ubu, Gang Of Four i Joy Division. A o utjecajima koje su on i bend izvršili na tadašnju scenu su ogromni; bio je vokalno nadahnuće Jim Kerru i dobrom dijelu glazbenog svjetonazora prvih 5-6 albuma Simple Minds i ranih U2, od njega su mnogo naučili Peter Murphy i Bauhaus, Mick Karn (Japan) se divio vještini Barry Adamsonove tehnike na bas gitari koja mu je poslužila kao odskočna daska da usavrši svoju specijalnost na fretless basu, a gro scene se orijentiralo upravo na njihove specifične minimalističke obrasce sa plesnim tempovima i prodornim basovima koji su sezali i do funka, te su mnogi pokušavali doseći autorski rejting Devotove lirike. Dovoljno je samo spomenuti da su njihove pjesme između ostalih obrađivali Morrissey, Radiohead, The Mission, Peter Murphy, Ministry...

Album je po zvuku, stilu i smislu ostao točno u 1981. kada se bend razišao i kao ovakav trebao se pojaviti tada, a ne 2011. I u tome je cijela poanta priče. Glazbeno je klasičan Magazine stil naslonjen na new-wave/ post-punk relacije s jednom maleckom iznimkom; originalni gitarist John McGeoch je preminuo 2004., a u ovom reunionu pokušava ga nadomjestiti Noko koji je kratko vrijeme sa Devotom imao bend Luxuria (1987-1990). Tehnika mu je ponešto drugačija, no u osnovi se drži melodičnih paralela i standardnih Magazine riffova. Od stare postave prisutni su Dave Formula (klavijature) i John Doyle (bubnjevi), dok je nakon kratkotrajnog boravka, Barry Adamsona na basu zamjenio nepoznati mladić Jon 'stan' White.
[ magazine - 2011 ]

magazine - 2011

Devotov vokal je praktički ostao isti unatoč tome što 2012. navršava 60 godina, a lirski se i dalje bazira na istim principima koji su sada obavijeni prljavim igrama starca s neizbježnim fizičkim propadanjem. On ovdje oživljava svoj nekadašnji duh sa životno - seksualnim prijetnjama s kojima definira svoju starost, onemoćalost i nadirući dolazak smrti, te je vjerojatno jedini autor koji je dovoljno hrabar da se upusti u prilično veliku tabu temu o kojoj se nitko ne usudi razumno raspravljati - samoubojstvu dvije velike rock zvijezde Curtisa i Cobaina. U najavnom singlu, potencijalnoj himni "Hello mister Curtis (with apologies)" kaže 'donio sam odluku da umrem kao kralj poput Elvisa u nekom zabačenom WC-u', a onda u refrenu sarkastično zbori 'nadam se da ću umrijeti prije nego što stvarno ostarim'. Eh... i šta sad da se priča? Dovoljno je pogledati kako je Devoto izgledao prije 30 godina i kako izgleda danas... Jasna mu je namjera da se priključi ovom cijelom hype-u retro zvuka, te da podsjeti mladiće poput Kaiser Chiefs, Muse, Franz Ferdinand, The Killers, Bloc Party, The Horrors i ostalih tko je njihove duhovne očeve učio prve korake. To u principu sve ima svoj smisao jer je Devoto iskren i istovremeno vrlo lukav pisac koji ne želi ostarjeti dostojanstveno poput Bowiea, Ferrya ili John Foxxa. Ostao je i dalje u onom mračno - komičnom intelektualnom izdanju, te je napisao pjesme kakve je vjerojatno trebao i htio napraviti nakon albuma "Magic, Murder And The Weather". S ovakvim ogromnim vremenskim odmakom, danas lirski djeluje poput pristojnijeg Franci Blaškovića kada bi ovaj koristio uglađene gentlemanske manire.

Pjesme shodno tome slijede dobro znane relacije: malo bržih, punkerskijih new-wave/post-punk tempova, malo umjerenih, te nekoliko sasvim sporih, a kroz njih je prodefilirano različitih melodija i tehnički prepoznatljivih linija klavijatura Dave Formule koji zna ušetati u jazz, ambijentalnost ili soul elegičnost ("Psychic"). Najenergičniji dio albuma čini uvodna riffoidna žestica s odličnim gitarskim radom "Do the meaning" koja najbolje pokazuje šta su sve U2 i brojna brit-pop ekipa od njih pokupili, zatim plesna "Other thematic material" s laganim funk štimungom (ali manjka Adamson na basu), potpuno funkirana "Happeing in English" s primjesama Gang Of Four sintagmi albuma "Solid Gold" u koje su upletene i snažne dionice Hammond orgulja koje odlutaju i u eksperimente, te klasični Magazine punk "Holy dotage" kakav su znali prašiti i rani Ultravox sa obaveznim sympho detaljima. A naposljetku, tu je i "The burden of a song" u laganom hardcore tempu koji je bio specifičan za razdoblje 1978-1980 prije pojave Dead Kennedys, Bad Brains i Exploited koji su ovakav tempo pretvorili u urnebesne jurnjave.

U laganijim pjesmama bend je mnogo poradio na atmosferičnosti i svojoj znanoj eksperimentalnosti, pa tako "The worst of progress…" počinje kao ambijentalni dub-jazz, a onda se pretvara u ono što se danas zove trip-hop kojeg će mnogi poistovjetiti sa Massive Attack, no Magazine su ovakve slične pjesme radili dobrih 15-ak godina prije ekipe iz Bristola. Zadnji dio albuma je potpuno u znaku laganica, elegične "Of course Howard (1979)", pornografsko - depresivne "Final analysis waltz" i bonusa, jazzy/blues komada "Blisterpack blues" u kojima Devoto između ostalog potencira peting i vlastitu seksualnu nemoć ispovjedavši se da mu je došlo vrijeme da 'spava s druge strane kreveta'.

Glazbeno su daleko melodičniji nego u cvijetu mladosti (kompaktnost im je uvijek bila vrlina), intenzitet energije im je ostao isti, isto zvuče i čitav album djeluje kao da ove ogromne rupetine od 3 decenije uopće nije bilo. Da su "Hello mister Curtis (with apologies)" objavili 1980. ili 1981. prije raspada, danas bi imali milijunski auditorij s ultimativnim epitafom vremena kada je ovakav artizam u rocku imao i auditorij koji jedva da je navršio 12-13 godina. Koji će klinac danas shvatiti tko je bio Ian Curtis kad sa patetičnim Nickelback hitovima tek počinju otkrivati Nirvanu i Cobaina?

Ma sve je super, album je odličan, ali prekasno. Još u vrijeme prvog Franz Ferdinanda i Bloc Party, tamo negdje 2004., ovo je moglo proći na tržištu. Očigledno je sudbina ovog povratka ista kao i svih suvremenika Magazine koji su napravili odlične (ili solidne) povratničke albume koje primjete samo preživjeli fanovi i zainteresirani pristalice retro post-punka.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/10/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Upstarts and Heretics

THE MISTAKES: Upstarts and Heretics (2019)

| 15/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Do neboto zamok

PMG KOLEKTIV: Do neboto zamok (2019)

| 14/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Ästräl Säbbäth

VERDUN: Ästräl Säbbäth (2019)

| 02/01/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: Neizdadeni: mladost i odbrana

PIKOLOMINI: Neizdadeni: mladost i odbrana (2019)

| 30/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Plafon / Bronca / Euforija

KANDŽIJA / LES / BUČ KESIDI: Plafon / Bronca / Euforija (2019)

| 27/12/2019 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*