Možda najviše volim filmove (i glazbene uratke) za koje nikad zapravo nisam čuo, pa nemam niti nikakva očekivanja ili unaprijed stvorene stavove prema njima, a onda dođu i jednostavno me oduševe. Tako je bilo s ovim filmom, koji su sestra i njen dečko posudili u videoteci očekujući "klasični" španjolski opičeni film. No, ovo je nešto sasvim drugačije…

Cesar (Eduardo Noriega) je mlad, zgodan i bogat madridški Casanova koji se nikad u javnosti ne pojavljuje dvaput s istom djevojkom. Na svojoj rođendanskoj proslavi upoznaje Sofiu (prekrasna Penélope Cruz), prijateljicu svojeg najboljeg prijatelja Pelaya (Fele Martínez - isti Davor Gobac!) koji nema toliko sreće sa ženama, na čemu zavidi Cesaru. U njenom društvu provodi večer, no u rano jutro odlazi sa Nuriom (Najwa Nimri), jednom od svojih "bivših" koja ga je proganjala cijelu večer. Nuria se pak ne miri tako lako s gubitkom svog ljubavnika, te ih odlučuje oboje ubiti u automobilskoj nesreći. Cesar preživi, ali brutalno unakaženog lica, što njemu kojemu je njegova ljepota značila sve, izuzetno teško pada…

Ako vam se čini da sam vam previše priče odao - nisam; sve ovo se dešava u prvih pola sata filma, koji su ujedno i najsporiji dio filma. Naime, nakon tih pola sata, film počinje ličiti na jadransku magistralu punu jakih zavoja, pa se u filmu svakih 10 do 15 minuta dogodi manji ili, najčešće, veći preokret koji vas još više priljepljuje za film. Ali to nisu samo preokreti u likovima i radnji, koliko u ideji i, praktički, "žanru" filma; nakon što je preživio nesreću, Cesar se pokušava priviknuti da novi, fizički unakažen život. I u tom momentu pomislio sam da će se film razvijati u tom smislu; kako će se on nositi sa svojom sjajnom prošlošću, te novom sadašnjošću. No, nije prošlo ni par minuta, a mi saznajemo, kroz dvije paralelne priče, da je Cesar u zatvoru jer je ubio nekoga, a on se ne sjeća koga. Film prelazi u mali krimić, a tada počinju uletavati nadrealistični elementi i opet se mijenja put kojim film ide. No, najvažnije od svega je da redatelj Alejandro Amenábar drži sve konce čvrsto u rukama i suvereno vlada svakim tim "žanrom", ne dopuštajući da sve ode k vragu, već pažljivo privlačeći gledateljevu punu pozornost (dio filma koji postaje "drama o psihički poremećenoj osobi" kada gledamo sve iz njegovih očiju je strašno dobar i mi stvarno shvaćamo da on više ne prepoznaje Sofiju i da zbog toga ludi). A kraj…
Možda će nekome to sve biti previše, ali mene je stvarno "pukao"…

Iako nema "ono nešto" što filmsko remek djelo treba posjedovati (zaboravih spomenuti, uz odlične glumce, i upečatljive specijalne efekte koji dočaravaju snove), "Abre los ojos" je odličan film, koji kod mene je odmah dobio status kultnog. Super mi je što su ga snimili Španjolci, a ne Ameri, iako mu US remake ne gine, čim zapne za oko kakvom nadobudnom producentu ili redatelju (što se naravno, i dogodilo, kasnije dodana opaska). Upravo zbog svoje slojevitosti, film bi se mogao još dugo i jako analizirati, no ja to ovdje neću raditi. Eventualno kada ga pogledate, možemo to napraviti zajedno.

ocjena filma [1-10]: 9

sale // 17/07/2001