Amores Perros ("Pasja ljubav", odnosno njegov engleski naziv "Love's a Bitch" - dokaz da naši prevodi naslova nisu najbedastiji) je prvi dugometražni igrani film redatelja Alejandra Gonzáleza Inárritua koji je u svojoj domovini poznatiji kao DJ i uspješan glazbeni producent. Film se sastoji od tri priče koje su svojom strukturom poprilično različite, a povezane su jednom automobilskom nesrećom i ljubavlju prema psima (koja se doduše manifestira na različite načine kod različitih likova). Obzirom da prije gledanja filma o njemu nisam znao ništa osim činjenice da je bio veliki hit u matičnoj državi, te da je bio nominiran za Oscara u kategoriji stranog filma, tempo tih triju priča mi je bio i najveći problem filma. Naime, odmah na početku filma smo ubačeni u središte automobilske potjere i polako počinjemo dobivati informacije o tome što se dešava kada nastupi taj povezujući sudar; zatim ide lagani vremenski skok u prošlost da saznamo pozadinu svega. Ta prva priča (kao i taj početak) je brza, nabrijana i podiže ritam u neslućene visine, dok se jednim naglim rezom (spomenuti sudar) prebacujemo na drugu priču čiji su ritam i struktura potpuno drugačiji, a slično je i sa trećom pričom. Likovi iz slijedećih priča su se pojavljivali u prošlima, najavljujući na neki način svoje kasnije potpuno prikazanje, ali mi je taj prelaz tempa bio previše sirov (doduše, možda je to zbog "sindroma filmskog festivala"; naime, kada pogledate nekoliko filmova dnevno, počinjete se osjećati dosta umorno, pa kada vam uleti neki film koji vas svojim početkom potpuno razbudi, da bi vas kasnije (opet) primirio, uzimate mu to kao neoprostivu manu). Možda sam preoštar prema njemu, ali dok neki filmovi uspijevaju uspješno baratati s mnogo likova i povezivati različite priče preko određenih elemenata kao što su osobe, prostori ili predmeti (većina Altmanovih radova, Pulp Fiction), ovo mi se više čini kao tri različita priljepljena filma. Zapravo, kada sada pogledam, svaki od ta 3 "filma" nije uopće bio loš (prvi nabrijan, drugi opičen, a treći pomalo filozofski) i dobro bi funkcionirali odvojeno. No, ipak je redatelj, prema svojim riječima, želio snimiti film o Mexico Cityju, njegovim stanovnicima koji imaju sličnosti (ljubav prema psima), ali i različitosti (klasni status).

Kad se sve zbroji (iako sam ga ovdje više kudio nego hvalio), Amores Perros nije uopće loš film. Dapače. Pa ako krene u domaću distribuciju, pogledajte priču o životima ljudi iz čarobne meksičke kuhinje. Postoji puno više od američkog fast fooda, samo što on ima najveću reklamu.

sale // 25/08/2001

PS: U glavnom programu 3MFFa, ovaj je film ponio titulu najnagrađivanijeg; nagrađivan je nagradama za najbolju glumu, specijalne efekte, scenario, montažu, zvuk, fotografiju, režiju i najbolji film na festivalima poput Cannesa, Edinburgha, Los Angelesa, Bogote ili Chicaga.

A što sam redatelj kaže o svom filmu…
"Borbe pasa (kojih ima podosta u prvom dijelu filma, op.a.) su okrutna stvarnost, ali više od borbi zanimali su nas odnosi između ljudi i pasa. Ono što se događa likovima, događa se i njihovim psima. Mislim da je strašno to što se više brinemo za pse nego za ljude (Mexico City na svojim ulicama ima oko milijun (!!) pasa-beskućnika, op.a.). Kada vidite čovjeka-beskućnika i psa-beskućnika, najprije ćete se zabrinuti za psa. To je upravo ono što u filmu radi lik El Chivo - umjesto da spasi Octavija, on spašava njegova psa."
"Pokušavamo prikazati kako nasilje ima posljedice. Kada izazovete nasilje, ono se uvijek okrene protiv vas."

Ostali filmovi MFF2002:
NIČIJA ZEMLJA, Danis Tanović, 2001.
MUNJE, Radivoje Andrić, 2001.
ITALIAN FOR BEGGINERS, Lone Scherfig, 2000.
THE LAST RESORT, Pawel Pawlikowski, 2000.
SLATKI SNOVI, Sašo Podgoršek, 2000.