"'Cuba libre' s Harveyom Keitelom", kaže frend davajući mi DVD. Opa, to mora biti najmanje dobro, pomislih odmah. Preliminarno pretraživanje po Netu nije dalo nikakve rezultate, no to me nije obeshrabrilo da istu večer ubacim film u player. Kakva greška...

Naime, spomenuti je film jedno od uvjerljivo najlošijih ostvarenja koje gledah u zadnje vrijeme. Film je to koji za osnovno polazište uzima jedan vremenski odsječak odrastanja malog dječaka u kubanskom mjestu imena Holguin 1958. godine. Dok Castrovi revolucionari polako ali sigurno ruše Batistu sa vlasti, što se za stanovnike spomenutog mjestašća najviše očituje u činjenici da su u tom razdoblju ostali bez električne energije, mi pratimo običan život malih ljudi, većine u srodstvu...

Takvim filmovima o odrastanju, da ih tako uvjetno nazovem, zajednički je nazivnik pripovjedač (često dijete čiji način razmišljanja i jezik daju još neiskvareni pogled na svijet što publiku vraća u neka starija vremena - nostalgija), određen broj životnih popratnih likova (svako selo/grad ima svoje "likove" - mogućnost uživljavanja i opet nostalgija), anegdote (iliti humor), te katarza kao završni dio jednog ciklusa odrastanja (što gledatelju nakon kraja filma ostavlja onaj poseban doživljaj - emocije). Uz to, često je scenarist/redatelj osobno vezan uz tu priču pa je film natopljen još većom količinom emocija nego inače (posvetom svom ocu, Juan Gerard daje do znanja da je tome i ovdje takav slučaj). No, nisu to nikakve sladunjave emocije, barem ne kod najboljih ostvarenja tog "žanra" (dva primjera koji mi odmah padaju na pamet među brojnim ostvarenjima takvog pristupa, su Fellinijev "Amarcord" te Kusturičin "Otac na službenom putu"), već one prave, životne. Baš zbog svega navedenoga, takvi filmovi vrlo često padaju na plodno tlo kod publike, a kako su i kritičari samo ljudi, bome i kod njih. Ovdje to nažalost nije slučaj. Imati Kubu, i to u revolucionarno razdoblje, legendarnog Harveya Keitela, Iben Hjejle (pamtimo ju iz "Mifune" te kao Lauru u odličnom "Hi-Fi"), te Gaela Garcíu Bernala (da, da, Che u "Diarios de motocicleta"), i fulati ne centar, nego u metu, ne može baš svatko.

Obzirom da mi je samo gledanje ionako oduzelo previše vremena (nisam od onih koji film / knjigu prekidaju do pola, uvijek se nadam da možda kraj donese nešto originalno i uzbudljivo), svoje razočarenje ću sumirati u (kratkim) crticama, baš kao štu se se redale (kratke) scene u ovom djelu:

* radnja na Kubi gdje lokalno stanovništvo govori engleski s naglaskom, a Amerikanka bez njega - iritantno debilna praksa za koju sam vjerovao da je izumrla sa ratnim filmovima gdje su Nijemci uvijek pričali "tvrdi" engleski
* uvođenje brojnih likova je prebrzo i često prepovršno - dovodi do laganog gubljenja među njima (brzina) te do pomanjkanja interesa za njihove sudbine (površnost)
* pripovjedač (glas u offu) je glas starca - neiskorištavanje aduta dječjeg glasa sa svime onime što on nosi, je, u najmanju ruku, bedast potez
* kubanska glazba poznata širom svijeta je u filmu iskorištena katastrofalno - namijenjena joj je u većem dijelu filma pozadinska uloga bez ikakve posebne veze sa radnjom u dotičnoj sceni - podsjeća na nijeme filmove i postaje vrlo brzo vrlo iritirajuće
* same scene su prekratke i nižu se jedna za drugom po principu fejd in / scena / fejd aut - izbacivanjem nekih, a produžavanjem drugih dobilo bi se na prijeko potrebnoj atmosferi za gledateljevo lakše uživljavanje
* montaža je apsulutno neprimjerena priči - kratki kadrovi, slow motion, ubrzane scene, flashovi su odlika filma o utjecaju droge ili pak nekog spota glazbene skupine, a ne filma koji treba pobuditi emocije

Čini mi se kao da osnovni tekst filma ima jako puno potencijala, ali da se nije vodilo previše pažnje o specifičnostima filmskog jezika što je eto vidljivo u konačnom rezultatu. Koji, osim što ima dva naslova ("Cuba libre" stoji na DVD-u, imdb.com ga ima u bazi kao "Dreaming of Julia"), oficijalni web site u izradi (koji po dizajnu izgleda kao da je zapeo negdje na počecima Interneta), te ga je općenito dosta teško naći na Netu, ispada kao da je ili projekt od kojeg se puno očekivalo (otud i Mr. Keitel i Miss Hjejle, te govor na engleskom), ali se pri kraju ostalo bez para za promociju, ili nedaj bože nešto još gore. U konačnici se doima kao neki film B-produkcije, rađen možda za neku TV postaju na krajnjem američkom jugu, a financiran od strane kubanskih disidenata sa izraženom nostalgijom.

ocjena filma [1-10]: 3

sale // 24/03/2005

PS: Ocjena je ipak "prolazna" prvenstveno zbog činjenice da Kubu zbog svoje kolorističke arhitekture uživam gledati. Čini mi se da u njihovim ulicama treba treba samo upaliti kameru i već je pola djela u startu dobro napravljeno, barem što se fotografije tiče...