U filmu prevladavaju krupni planovi, blizu, srednji, kako bi se što više okarakteriziralo likove. Svaki lik je individua za sebe, naime radi se o cirkusu, no ne cirkusu samo akrobata i žonglera, koje čine "normalni" ludi, nego cirkusu ljudi koji su deformirani, koji imaju urođene mane. Koji su drugačiji. Kada se pokazuje svaki lik koji odstupa od normalnih proporcija čovjeka, pokazuje ga se u polutotalu, kako bi se upoznala cijela figura te osobe ( koje je režiser, tako sam pronašla podatak, zaista angažirao iz stvarnog život, jer je i sam jedno vrijeme radio u cirkusu ). A tada prelazi na plan blizu, ili krupni plan, kako bi se zaista gledatelj nakon prvog utiska:" Da li je to zaista istina?", uvjerio da je to stvarno biće. Kamera je u tim trenucima nepomična, kako bi se sva pažnja usmjerila na lika. Nakaze su u filmu suprotstavljene normalni ljudima, kako bi se još više naglasila upravo bit filma. U film ulazimo u vidu naracije pripovjedača koji pokazuje nakazu u kutiji, koju namjerno režiser ne pokazuje kako bismo se zainteresirali. A tada se vraćamo u vrijeme kako je ta nakaza nastala. Protok vremena se postiže zatamnjenima na kraju scena. Te se tako dobiva na utisku da je jedan dan završio, počinje drugi, a i očekujemo što će novi dan donijeti.

Kadrovi su vrlo često subjektivni, tako da vidimo ono što je prije toga prikazani lik gledao. Najupečatljivija scena filma je kada nakaze odlučuju osvetiti svoga člana. Lov koji počinje nagovještava se nevremenom koje se sprema, cijela kolona kola kreće na put. Tokom filma je vrijeme bilo ujednačeno, a sada se sprema oluja. Kiša i grmljavina pojačavaju nesreću, zlo, koje se sprema. Te vrlo tamnom scenografijom se pospješuje upravo takav osjećaj kod gledatelja, da i sam osjeti što se sprema. Kada nakaze prolaze, tj. vuku se po blatu ispod kola, pogotovo kada lik koji nema nogu, grabi na rukama kroz šumu preko grana za junjakinom koja trči, dobiva se dojam da je ta osoba brža od normalne osobe. Koja na nogama ne može pobjeći sudbini koju je izazivala, i koju na kraju krajeva zaslužuje. Jačina tih kadrova je pojačana statičnom kamerom, kojoj se približavaju. Samo sakaćenje nije pokazano, već se dovoljno prikazao lov, koji ne može drugačije završiti nego sakaćenjem.

U nekoliko scena imamo vožnju unaprijed, a time se pokušava naglasiti iščekivanje što će se desiti u sljedećem kadru. Te usporedne vožnje naglašavaju namjere likova, koji žele nešto učiniti te se boje kako će to završiti. Film od početka do kraja zadržava pažnju gledatelja, bez obzira što se može pretpostaviti što će se desiti, te time smatram da su izbori scena i likovi jako dobro koncipirani.

Film nije za djecu i mladež.

marietta // 04/10/2009