Od 2003.g. dokumentarna kinoteka punk rock tematike bogatija je za još jedan uradak - film "Afro punk", čiji je autor mladi američki redatelj James Spooner. Film je snimljen i produciran tijekom 2003. godine, a prezentiran javnosti godinu kasnije. Do njega sam došao tek slučajno, skinuvši ga s interneta, jer je takve dokumentarce nemoguće kupiti u nekoj od naših prodavaonica nosača zvuka ili distribucijama na koncertima.

S obzirom na specifičnu temu koju obrađuje, film je izuzetno zanimljiv. Mladom Jamesu Spooneru to je prvi uradak, tako da je i koncept filma, zajedno s montažom, prilično specifičan - neprofesionalan, i samim time drugačiji i zanimljiviji. U 66 minuta dugom filmu redatelj radi intervjue diljem SAD sa pripadnicima punk subkulture koji su crnci - ljudima koji su u bendovima, koji su aktivni u punk subkulturi na različitim poljima, te onima koji tek odlaze na koncerte i smatraju se punkerima. U nizu zanimljivih intervjua mnogi su istakli kako je prilično neobično biti crnac i punker, jer se punk smatra "bjelačkom muzikom", a velikim dijelom su zbog toga bili diskriminirani od strane svojih prijatelja i zajednice općenito, koji su više naginjali tradicionalnoj crnačkoj glazbi i hip -hopu. Iako su mnogi pronašli svoje utočište u punk subkulturi (u kojoj su ravnopravne sve rase i sl.), jednostavno su se osjećali kao da ne pripadaju nigdje, s obzirom da su kulturne razlike između cnaca i bijelaca u SAD prilično naglašene do najsitnijih detalja (akcent, odijevanje, frizura, pokreti i sl.). Kroz razne intervjue jedna od glavnih tema je, naravno, i glazba. Spominju se kultni Bad brains, te niz manjih punk bendova sastavljenih od crnaca (Sufrayettes, Absolution, Controllers, Cro - mags, Fishbone...), te druge poznate bendova u kojima sviraju crnci. Osvrnuvši se u prošlost, mnogi su se sjetili legendarnih Chucka Berrya i Little Richarda, pionira rocka, iz kojeg je zapravo punk nastao. Povezavši neke činjenice iz prošlosti intervjuirani su naveli kako je punk zapravo crnačka glazba, no svejedno je još uvijek itekako neobično vidjeti crnce s irokezama, u kožnim jaknama, kako divlje skaču s električnim gitarama svirajući hardcore punk - prikazane su i snimke s koncerata, na kojima zajednički uživaju i crnci i bijelci. Jedan od glavnih intervjuiranih, Matt Davis iz benda Vidablue, nažalost je preminuo od srčanog udara u 26-oj godini (iako nikad nije pio ni drogirao se), netom prije nego je film objavljen. Sociološki, film je zaista zanimljiv jer obrađuje temu o kojoj mnogi nikada ne razmišljaju (i koja je nama ovdje u Europi prilično strana), a poruka bi se mogla sažeti u pomalu ofucanu frazu "glazba je ovdje da spaja, ne da razdvaja". Punk očito ne poznaje rase ni granice, ovaj film je to dokazao.

Za kraj bih samo najavio izlazak dokumentarnog filma "Punk in Africa", koji bi trebao biti prikazan javnosti početkom 2010. godine, a tematika je punk subkultura na teritoriju nekolicine država u Africi. Bez sumnje, dok mnogi parolom "punk is dead" žele pokopati ovu glazbu, glazbeni dokumentarni filmovi koji sve češće izlaze pokazuju da se diljem svijeta događa upravo suprotno - punk je življi (i raznovrsniji) nego ikad!

matej perkov // 19/09/2009