Amelie Poulain je jedna sasvim obična djevojčica kojoj par apsurdnih i nevjerojatnih događaja zauvijek odredi neobičnu sudbinu - otac, liječnik, ju je svaki mjesec pregledavao, a njezino srce, sretno jer dobiva njegovu toliko željenu pažnju, bi tijekom pregleda kucalo brže, pa zabrinuti otac dijagnosticira probleme sa srcem na temelju čega je oslobođena pohađanja nastave u školi. Nakon smrti majke koja joj je ujedno bila i učiteljica, Amelie još više odlazi u svijet svoje bujne mašte. Puno godine kasnije, sada već zrela djevojka, Amelie odlazi u Pariz i započinje novi život koji će ponovno niz neobičnih događaja odvesti u pravcu prve ljubavi… I mnogo toga više…

Izuzetno maštovit, originalan i pun detalja je način na koji je ispričana ova neobična priča o ljubavi, odnosima među ljudima i životu općenito. Amelie je djevojka koja se trudi biti dobra prema ljudima oko sebe te im pomaže, ne riječima već djelima. U isto vrijeme, ona je nedovoljno sigurna u sebe i pomalo sramežljiva u osvajanju momka koji joj se sviđa, no maštovita kakva već je, odabire način koji je jednostavno krasan.

Prekrasan je pridjev koji najbolje opisuje ovaj film. Boja, kamera, glazba. Scenarij. Režija. Gluma. Posebno maestralna Audrey Tautou čiji osmijeh i nevini pogled s tim prekrasnim velikim očima odmah grije srce. Tautou je tu odigrala ako ne ulogu svog života, a onda onu po kojoj će ju se pamtiti do slijedećeg filma u kojem će imati tako brilijantnu izvedbu. Da ne zaboravim ni mladu Flora Guiet koja ništa manje upečatljivo glumi Amelie kao dijete. Način na koji se u film uvode novi likovi (glas u offu + par rečenica o njima, najčešće na temu što vole, a što ne (Amelien otac ne voli pišati dok netko stoji pored njega, što je odmah podvučeno i istom scenom)), te umijeće kojim redatelj dalje barata njima (nitko od njih u principu nije suvišan i svatko ima svoje mjesto u filmu, s time da nitko nije izrazito i do kraja negativan ili pozitivan, jednostavno su ljudi, s više ili manje pozitivnih osobina...) je za svaku pohvalu (kao što je jedan kritičar dobro primjetio, film ima nekoliko scena koje odmah ulaze u filmsku antologiju). Vjerojatno bi priča sama po sebi na papiru bila izuzetno i lijepa i zabavna i "aaaaaa…" draga, ali njena realizacija na velikom ekranu je ono što obara s kino stolca. U ovo "MTV+Coca-Cola+McDonald's+…" doba kada su životne vrijednosti preokrenute i po nekoliko puta i kada se mladima serviraju filmsko-glazbene zvijezde kao uzori u životu, a lova, auti, novi tip mobitela i neprirodno lijepe djevojke kao mjerilo uspjeha, što naravno velika većina mladih NIKADA neće imati pa će zbog toga biti više ili manje svjesno isfrustrirana, ovakav film je ono što vraća u (maštovitu) realnost i pokazuje da se Život sastoji od malih stvari. Malih, ali ne nevažnih. A to se itekako često zaboravlja… Prekrasan, ali ne zašećeren do ljigavosti na američki način, maštovit i inventivan, ali ne samo zbog experimenta i nauštrb lakog praćenja radnje, pun detalja, ali u isto vrijeme s čvrstom idejom i pričom, "Amelie" je jedan od onih filmova koji veličaju život u malim stvarima i detaljima, instant popravljači raspoloženja, a ujedno i jedan od najboljih filmova koje sam gledao u ovih pet mjeseci tekuće nam godine.

ocjena filma [1-10]: 10

sale // 09/05/2002

PS: Mala digresija...

Baš je zanimljiv taj serijal filmova o Alienu. Nakon Ridleya Scotta kojemu je to bio drugi dugometražni film i kojim se u principu probio u prvu ligu redatelja (slijedeći film mu je bio Blade Runner) i Jamesa Camerona koji je iza sebe već imao par filmova (Pirana II, Terminator), treći nastavak je dan u ruke 30-ogodišnjem Davidu Fincheru, do tada najpoznatijem po snimanju glazbenih videospotova. Vjerojatno najslabiji u serijalu, taj je nastavak ipak bio dobra odskočna daska Fincheru koji je nakon toga lakše našao sredstva za ono što je želio raditi pa je i snimio nekoliko uspješnih ali itekako kvalitetnih ostvarenja - Se7en, The Game, Fight Club, Panic Room. Vjerojatno je ista situacija bila i s našim junakom dana. Jean-Pierre Jeunet (rođen 1953.) je snimio nekoliko filmova u domovini od kojih su najpoznatiji i najnagrađivaniji Delicatessen (1991) i The City of Lost Children (1995), da bi 1997. on postao četvrti redatelj u SF sagi o ljigavom čudovištu koje konstantno muči narednicu Ripley. Njegov prvi slijedeći film, 4 godine poslije, je upravo slatka "Amelie". Hm, čudan je taj Alien…