Dokumentarac o američkom sistemu kategoriziranja filmova, odnosno, da kažemo to onako marketinški: sve što ste oduvijek željeli znati o američkim filmskim oznakama tipa PG-13, R ili NC-17, tajnom odboru koji ih dodjeljuje i filmašima koji ga se pribojavaju, saznajte na zanimljiv i duhovit način!

Za uvod, objasnimo oznake koje koristi MPAA (Motion Picture Association of America):
G - General Audiences, dozvoljeno svima
PG - Parental Guidance Suggested, neki dijelovi filma nisu preporučljivi za djecu
PG-13 - Parents Strongly Cautioned, neki dijelovi filma nisu preporučljivi za djecu ispod 13 godina
R - Restricted, osobe ispod 17 godina mogu gledati film samo uz pratnju roditelja ili starijeg osobe
NC-17 - osobama od 17 i manje godina nije dozvoljeno gledanje

Pod izlikom demokracije i ljudskih prava i distanciranja od Crvenog vraga u obliku komunizma, Ameri su odlučili ukinuti cenzuru i uvesti ovaj sistem ocjenjivanja filmova (Rating), krajem davne 1968. godine. No, kako nam ovaj film pokazuje, takvo ocjenjivanje je zapravo samo oblik užasno suptilne (auto)cenzure u bijelim rukavicama.

Najsmješnije u svemu je to da cijeli sistem inače nema zakonsku podlogu i bazira se isključivo "na dobroj volji", da tako kažem, ali se velika većina filmskih kuća dogovorila da će sve svoje filmove dati na ocjenjivanje Odboru. Neke iznimke su filmovi manjih studija, filmovi rađeni direktno za TV, filmovi za odrasle i strani filmovi. Tako da dok film ne dobije svoju oznaku, on ne kreće u reklamu u SAD-u jer je rijetkost vidjeti reklamu za film s porukom da on još nije ocijenjen (stoga i ime ovog filma), čime se umanjuje mogućnost zarade filma. Jednostavno rečeno, majstorski posložen sistem, za kojeg je ponajviše zaslužan Jack Valenti, predsjednik MPAA u razdoblju od 1966. do 2004.-te, uz neke prethodnike koji su udarili temelje cijeloj priči.

Odbor je inače osnovalo nekoliko najvećih filmskih kuća koje zajedno imaju 95% US filmskog tržišta, a njihovi vlasnici, medijske korporacije, čak 90% svih medija u državi. E, i onda, da odbor nije baš nepristran, nam otkriva na sjajnom primjeru Matt Stone (jedan od kreatora "South Parka" i "Team America"), koji dokazuje da je odnos Odbora prema filmašu poprilično različit ako se radi o nezavisnoj produkciji ili o filmu iza kojeg stoji jedna od velikih filmskih kuća. Koja ima i člana u Odboru. Koji je anoniman. Da se na njega ne bi moglo utjecati, ništa drugo. Čini vam se da tu nešto malo smrdi? Prikazujući kompromitirajuće scene iz samih filmova, te ih uspoređujući sa sličnim scenama "jačih" imena (čitaj: filmova velikih producentskih studija) koji su dobili blažu ocjenu (primjerice "Boy's Don't Cry" vs. "American Pie"), Kirby uspješno dokazuje licemjernost i neprincipijelnost toga sistema. Koji, uzgred, niti nema neka tvrdo napisana pravila, već se oslanja na sam feeling članova odbora o tome što se njima čini primjereno za američku mladež, a što ne. A osim ogromnog kapitala, tu je i očito za SAD, neizbježan utjecaj Crkve u cijeloj priči.

Sex vs. Violence

Zanimljiva je recimo i razlika u poimanju "štetnih" sadržaja na starom kontinentu te u Kolumbovoj zemlji. Naime, dok se u SAD-u toleriraju hektolitri krvi, leteći odrezani udovi i masa drugih boleština, a svaka naznaka erotike oštro cenzurira, u Europi je stvar upravo obratna. Što ispada, da u SAD-u je puno normalnije i prihvatljivije u stvarnom životu, jer film kao umjetnost reflektira stvaran život, uzeti sačmaricu i nekome odvaliti glavu, nego seksat s partnerom. Što naravno meni ne ide u glavu, ali Amerima odraslim u takvom sistemu očito je - izuzev par sporadičnih slučajeva u Europi, ipak smo više navikli dobivati vijesti iz crne kronike o ovećim pokoljima mladih studenata po mirnim američkim gradićima, sveučilištima i sličnim "nikad to ne bi očekivali" mjestima. Pa nek istraživanja o štetnosti nasilja na TV-u, vjerojatno financirana i od strane filmskih studija, dokazuju koliko žele da ne postoji uzročno posljedična veza.

Nakon uvodnog dijela u kojem saznajemo nešto više o samom Odboru i njegovom načinu djelovanja, Kirby zatim odlazi korak dalje - unajmljuje privatne istražitelje da pokušaju otkriti identitet članova Odbora. I iako mi se to u prvi mah činilo malo too much i previše "američki", na kraju je sve sjelo na svoje mjesto razbijajući mit o članovima Odbora kao "tipičnim američkim roditeljima". Koji ne samo da to nisu (neki su prestari za svoju funkciju, a neki imaju djecu toliko staru da su već / bi mogli biti, djedovi i bake), nego je i sam taj pojam tipičnog roditelja jedan veliki mit.

Anonimus Schmanonimus

Šokantna činjenica je da je odbor anoniman, to jest, da njegovi članovi nisu poznati javnosti. Glavni razlog za to, izbjegavanje pritiska javnosti samih članova odbora, pada duboko u vodu zbog činjenice da sami članovi odbora sudjeluju na sastancima sa filmašima i tako su zapravo itekako podložni pritisku. A glavna caka je u tome da njihova ocjena filma može smanjiti filmu zaradu za masu para jer ga uskraćuje za određen dio publike, najčešće maloljetnike. Da malo karikiram stvar, ispada kao neko masonsko tajno društvo enormno velikog utjecaja na vaš život, ako ste filmaš u SAD-u, kojima nitko zapravo ne može ništa. Strašno frustrirajuće zapravo.

Jedna od pozitivnih odlika filma je svakako pojavljivanje mnoštva zanimljivih znanih i manje znanih ljudi iz američke filmske industrije (Kevin Smith, John Waters, Darren Aronofsky, Atom Egoyan, Matt "South Park" Stone, da spomenem samo nekoliko najpoznatijih), koji iznose svoje primjere i viđenje spomenutog problema ocjenjivanja filmova. Kapa dole i Kirbyu što je uspio nagovoriti i jedina dva bivša člana Odbora koja su progovorili za javnost o svome radu tamo, na pojavljivanje u filmu. A da ne zaboravim i pregenijalne animirane dijelove u kojima se objašnjavaju određeni pojmovi - primjerice, sam sistem ocjena.

Iako si je tim filmom na neki način vjerojatno zapečatio svoju sudbinu filmaša u Americi, Kirby Dick ovim djelom hrabro i poučno otkriva pozadinu ovog očito mafijaškog sistema.

ocjena filma [1-10]: 8

sale // 14/03/2008