"Nijedan čovjek nije otok" je rečenica kojom znakovito započinje film i oko koje se u neku ruku cijela radnja i vrti. Will, bogati 38-godišnjak koji u životu nije radio niti jednog dana jer živi od tantijema na račun očeve pjesme (šta su ti sređena autorska prava na Zapadu - napišeš jedan hit i dijete ti je osigurano za život!) ima nit vodilju da je "Svaki čovjek otok" i sukladno tome živi - najvažnija stvar u životu mu je da je cool, a brojne i burne kratkotrajne veze su njegova svakodnevica, bez potrebe za promjenom. Uskoro upoznaje Marcusa, posebnog 12-godišnjaka koji živi sam sa svojom majkom, glazbenom terapeutkinjom i ženom na rubu živčanog sloma. Upravo to poznanstvo mijenja obojici život...

Nick Hornby je postao vruća roba - ekranizacija njegovog "Fever pitch" romana je bila low budget, no već slijedeći projekt, legendarna knjiga, ali i film "Hi-Fi" ga je lansirala u zvjezdanu orbitu pisaca, gdje mu je, ako mene pitate, i mjesto. Njegov stil se čini jednostavnim, ali polako i sigurno prodire do srži stvari koju razmatra (bila to ovisnost o nogometu ili glazbi, vječne teme ljubavi i odrastanja) i to na jebeno lagan i duhovit način! Treći film koji je došao na red za ekranizaciju, je bio dotada njegov, po mnogima, "najozbiljniji" roman - About a boy. Najozbiljniji je ovdje uvjetno iskorišten pridjev, vjerojatno zato jer se malo više pozabavio "važnijim" stvarima (ljubav, odrastanje), a ne onim "sekundarnim" kao prije (nogomet, glazba). Napominjem da je u planu i nova verzija "Fever pitch", a pročitah negdje da su prava za snimanje "How to be good", opet tipično odlične Hornbijevštine, već otkupljena...

Za priču sam i odprije znao da je odlična, realizacija je bila ono što me zabrinjavalo, pogotovo nakon što saznah da je na redateljske stolce sjeo par Weitz-Weitz koji je svoje prste imao i u filmovima kao što su Nutty Professor II: The Klumps ili American Pie. O, Bože, mora da mi je tada prostrujalo kroz glavu... Ali sasvim neopravdano jer AAB je jako dobar film, jedan od onih kojeg zapravo može gledati cijela obitelj (s time da neće svima baš sve biti sve jasno i zanimljivo zapravo), a ciljana publika mu je, kao uostalom i Hornbijevim knjigama, urbana mladost s uključenim mozgom i cca 20 - 40 prevaljenih godina života na plećima. Vjerojatno najbolja uloga Hugha Granta, a prvenstveno zato jer je iskočio iz niza svojih ljiga rola, odličan Nicholas Hoult kao mali Marcus, te vrlo sigurna i dobra režija, uz odličnu glazbu made by Badly Drawn Boy (nabavite si taj soundtrack, very positive stuff!!!). Naravno, priča za 5. Ako ćemo analogno glazbi, ovaj film nazvati popom (dakle, za šire mase kino-video posjetitelja), onda bi on spadao u onu kategoriju kakvu kritičari nazivaju inteligentnim popom - nije samo slatko za slušanje (gledanje), već makes a difference...

ocjena filma [1-10]: 9

sale // 08/05/2003