Bilo je pitanje kada će se Nick Hornby, hvaljeni pisac, osvjedočeni volitelj muzike, te glazbeni kritičar, okušati u diskografskom smislu. High Fidelity i 31 songs su obavezna lektira, a adaptacije nekih njegovih romana obavezna filmografija. Iako je u muzičke vode ušao davno prije, i to na turnejama grupe MARAH, kada je uz njihovu muzičku podlogu čitao svoje eseje, a proslavio se i negativnom kritikom RADIOHEAD albuma "Kid A" u New York Timesu, ovo mu je prvo zabilježeno diskografsko djelovanje.

Kad sam vidio naslov prva asocijacija mi je bila Billy Bragg & Wilco - Mermaid Avenue, što je mirisalo na dobro. Iako s opusom BEN FOLDSa nisam baš bio predobro upućen, sjećanje na polovicu devedesetih i njegov bend BEN FOLDS FIVE još nije izblijedilo jer je tih godina imao nekoliko uspješnih pjesama, ako već ne i albuma.

Prvo preslušavanje albuma nije me baš oduševilo, čak štoviše savjetovao sam i drugima da se ne primaju slušanja bez nekih većih razloga, no vrag nije dao mira, pa sam iz ko zna kojeg razloga to učinio opet. I danas, kad slušam album po n-ti puta, otkrivam koliko bi izgubio da sam nekim slučajem poslušao samog sebe.

Hornby je očitu fascinaciju angažiranim pjesništvom Billy Bragga potaknuo s Levi Johnstons Blues, gdje se na zapanjujuće lak način izruguje bivšem zaručniku kćeri od Sarah Palin ("I'm a fucking redneck, I live to hang out with my boys, Play some hockey, do some fishing, kill some moose"). Priznanje radu Elvisa Costella najbolje se čuje u Your Dogs ili Claire's Ninth, gdje mu u najboljoj maniri pomažu Ben Folds i ostali muzičari.

Skoro svaka pjesma, ima neku skrivenu misao ili referencu na poznatu osobu ili događa. Pa tako u Doc Pomus, daje otvoreno priznanje američkom blueseru Jerome Solon Felderu, iskoristivši za text dio iz njegovih memoara. S druge strane u pjesmi o američkoj pjesnikinji Saskia-i Hamilton, otkriva nam svoju ljubav prema istoj, iako je nikad nije susreo, dok nam Ben Foldsova podloga evocira Queenovce u najboljim danima. U Belindi, predivnoj klavirskoj baladi koja zatvara album, priča o "one hit wonderu" koja je prokleta i mora pjevati jednu te istu pjesmu iz dana u dan, iz sata u sat. Sjećate se Belinde!?

Da ne bi zapostavio one koje nemaju "clebrity" pozadinu, spomenut ću samo najdirljiviju pjesmu s predivnim gudačkim aranžmanima, Picture Window, koja bi uz McGowanovu Fairytale of New York, mogla postati naj-božićno/novogodišnja pjesma koja nema u naslovu spomenuti blagdan; i From Above, koja je uz malu pomoć vokala Kate Miller-Heidke, podsjetila i glazbeno i vokalno na PREFAB SPROUT.

Na kraju, Lonely Avenue je jedan od godišnjih favorita. Došao iz prikrajka, a ostat će tu dugo vremena.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 07/11/2010