Kao i svaki drugi Bond film, najnoviji, Skyfall, kreće silovito. Pucnjave, trčanja, borbe na pokretnim vozilima, ali uz nekoliko nekarakterističnih pojedinosti. Naviknuti na usamljenog Bonda, ovdje susrećemo jednog umirućeg kolegu - kojeg Bond ne želi ostaviti na samrti, pokazujući tako puno slabiju profesionalnu stranu od svoje šefice M koja ne trpi takve pauze - i jednu kolegicu koja se ubacuje u film sa džipom, pomažući tako Bondu da nastavi lov na spretnog negativca. Ipak se u posjedu šutljivog negativca koji ima i svoj trademark (nosi tenisice!) nalazi popis svih špijuna koji se nalaze u osjetljivim, i tajnim, 'undercover' operacijama. Za jednu špijunsku agenciju držanje takvog popisa na jednom mjestu je zaista glupo i neprofesionalno. No, potjera još uvijek traje i jednostavno nema vremena za razmišljanje o takvim pojedinostima. Unatoč tome što Bondova kolegica izgleda sasvim sposobna za posao, Bond mora u najvažnijem trenutku preuzeti upravljač džipa kako cijela potjera ne bi propala. Nakon nekoliko zanimljivih scena, Bond i negativac završavaju na vrhu vlaka. I dok se oni mlate se iz sve snage, kolegica, koja je ostala po strani sa svojom puškom, uz dopuštenje vrlo agresivne i beskompromisne M, puca i, po prvi puta u povijesti filmova o Jamesu Bondu, naslovni junak je ranjen putem vatrenog oružja. Naizgled beživotno tijelo pada s velike visine u neku rijeku u Turskoj, a zatim počinje uvodna špica. Odlična animacija i sasvim solidna pjesma od Adele ustupaju mjesto nastavku filma. Svijet britanske tajne službe nije prestao postojati nakon navodne smrti Jamesa Bonda. Popis 'undercover' špijuna nije vraćen i cijela situacija se čini sivom i beznadnom. Politički čimbenici se upliću u rad službe, a neizravno i suptilno se javlja i glavni negativac filma. Hakerski napad i eksplozija u glavnom sjedištu MI6-a bude nezainteresiranog Bonda iz laganog i polupijanog ljuljuškanja na nekakvoj plaži. Žena s kojom živi nestaje bez izgovorene riječi, ali to nije tako važno koliko je važna potpuna promjena koja dočeka Bonda kada se vrati. Bond, gotovo u nekakvom mini rebootu unutar filma, mora prolaziti kroz testove i fizičke pripreme osnovnih treninga. Njegova tjelesna i psihička sprema su pod velikim upitnikom, ali njegov osjećaj pripadnosti britanskoj naciji i tajnoj službi koja jedina drži civilizirani svijet od propasti su toliko duboko usađeni u njega, da se može (i mora) zaboraviti da je i on samo još jedan pijun, potrošna roba koja se uvijek može žrtvovati u ime veće slike. Prihvaćanje činjenice da nije ni malo poseban (unatoč tome da je glavni lik u svakom filmu u zadnjih 50 godina) teško sjeda našem junaku. Rezultati priprema, testova i ocjena se vraćaju pozitivni i tako se u akciju vraća i Bond. Peking je destinacija na koju se upućuje s onom istom kolegicom koja ga je upucala (!), ali on je toliko razuman u vezi toga da joj dopušta da ga obrije s britvom i da ga odvede u krevet - bez previše napora i truda. Nakon rješavanja negativca s početka filma, dolazi do jedne kockarnice, krvožednih iguana, nove žene i novog odnosa koji graniči s fizičkim napadom. Nakon svih tih ludih događaja, u film napokon i fizički ulazi glavni negativac. Bardem u tome poslu uspijeva balansirati između karikiranog i ozbiljnog - nije teško primjetiti koliko uživa u koži ovoga lika, ali kao i svi drugi negativci u filmovima, početni elan i uspješnost se počinju recipročno smanjivati s približavanjem Bonda. Ono što je zaista krivo u cijelom pristupu ocrtavanja pozadinske priče iza Bardemovog lika je svaljivanje velikog tereta krivnje na pleća od M. Ona je poput majke koja hladno i sistematično skuplja siročad po svijetu i uvodi ih u svijet špijunaže. Bardemov negativac, tajni agent koji je bio i bolji od samog Bonda, gleda u M kao najvećeg krivca, izdajicu, emtovinog vampira koji sam ne posjeduje nikakve osjećaje. Ona je žena, ona je njegova 'majka', ona je lažno obećavala i izdala cijeli odnos prvom prilikom - Bond očito može simpatizirati s time. I cijeli film tako dolazi do kraja u kojemu se brišu te greške. M je ponovno muškarac, kolegica s terena postaje tajnica, a Bond ostaje na svojem mjestu. Sam, čvrst, spreman za nove pothvate. Bez žena na položajima, osim na onima ispod njega. Casino Royale je promijenio pravila igre za Bonda, ali očito nije bilo ni ideje ni volje da se naslovni lik ostavi na toj zanimljivoj krivulji. Craig je bio idealan glumac za taj, grublji, pristup Bondu, ali situacija je očito takva kakva je. Status quo i najveća zarada jednog Bond filma u kinima govore dovoljno producentima. Jedina, najsvjetlija točka, je rad snimatelja Rogera Deakinsa. Ono što je on ovdje napravio bi trebalo podučavati u filmskim školama. Sve scene, i svaka pokretna slika, su tako dobile veću težinu i dubinu od one što ju zaslužuju.

ocjena filma [1-10]: 6

robert tabula // 21/11/2012