Dok komunizam već neko vrijeme u svijetu doživljava konstantni pad (posebno krajem 80ih i početkom 90ih godina prošlog stoljeća kada se broj država tog političkog predznaka drastično smanjio u korist broja kapitalističkih), kult dvoje ličnosti i dalje raste i to na svjetskoj razini - jedan od njih je već dugi niz mrtav, ali danas njegovo lice susrećemo najčešće na majicama antiglobalista ili mladih alternativaca, kao i na brojnim drugim proizvodima (npr. na duhanu), a o njegovom životu se evo uspješno snimaju i filmovi (Ernesto "Che" Guevara). Drugi je već dugi niz godina na čelu svoje države, jedne od preostalih komunističkih, iako se godinama približava brojci 80, a o njemu upravo govori ovaj film. Dokumentarac je to sniman u veljači 2002. godine na Kubi, tijekom 3 dana i 3 noći, kao pokušaj otkrivanja Fidela Castra američkoj i svjetskoj javnosti očima odnosno kamerom Olivera Stonea. Odmah na početku filma se ističe da je Castro tijekom te trodnevne avanture imao pravo prekinuti snimanje u bilo kojem momentu iz bilo kojeg razloga, ali on to nije učinio niti jedanput. Time već na početku, a kako film odmiče još više, se dobiva osjećaj Stoneova stava prema ovoj ne bez razloga okarakteriziranoj Velikoj ličnosti naše epohe (o tom nešto docnije) - naime, očito je da ga Stone, kao uostalom i neke druge poznate osobe (Maradona ga npr. ima istetoviranog), ne doživljava izrazito negativno, dapače. E sad koliko je intenzitet toga, odnosa odnosno možda da kažem divljenje prema Castru, iz filma se ne može skroz razaznati, ali u svakom slučaju postoji. Što opet i nije neko veliko čudo s Stoneove strane obzirom da je ovaj američki filmaš (inače ranjen i odlikovan u Vijetnamu) komercijalno najuspješnije (a često i kvalitativno) znao piknuti Sjedinjene Američke Države u njene bolne točke (Vijetnam - "Platoon" (1986), "Born on the Fourth of July" (1989), najpoznatije nerazjašnjeno američko ubojstvo svih vremena - "JFK" (1991), novu kulturu nasilja - "Natural Born Killers" (1994), propadanje sporta zbog zelenih novčanica - "Any Given Sunday" (1999) i slično).

Sam Castro

O samom Castru odnosno njegovom političkom programu se, kao uostalom i svemu u životu, lome koplja - postoje naravno njegovi pobornici i protivnici. Najžešči protivnici su oni koji imaju novčane interese vezane uz prekrasnu Kubu, oni koji bježe s Kube u SAD u potragu za boljim životom ili oni koji gule zatvorske kazne u kubanskim zatvorima, dok pobornici, osim samih Kubanaca, često dolaze iz bogatijih zemalja shvaćajući da kapitalizam nije rješenje za naše probleme jer on zapravo služi bogaćenju ionako bogatih, a siromašenju siromašnih, da pojednostavimo stvari. Socijalizam pak s druge strane ima humanu ideju jednakosti u sebi, no često se u praksi nije izvodio na najbolji način (zatvaranja političkih protivnika i sl.), a slična je i stvar na samoj Kubi (mnoštvo zatvorenih, izbjeglih, prognanih, siromašnih). Ipak, dok Fidel kaže kako je prije revolucije na Kubi fakultetsku diplomu imalo svega 30 000 ljudi, a pismenost je bila na izrazito niskoj razini (jer je puno lakše vladati neobrazovanim ljudima, pitajte Georga W. Busha), dok sada na studije na Kubu dolaze mladi iz čitave Latinske pa čak i sjeverne Amerike, a diplomu danas posjeduje 700 000 ljudi; ipak izlaze na vidjelo i pozitivne strane njihove Revolucije.

Taj izuzetno živahni u doba snimanja filma 75ogodišnjak, bistrog uma i smisla za humor (izjavio je da se ne brije jer je izračunao da je time uštedio mjesece svoga života, ako računamo 15 minuta brijanja svaki dan), ugodno me iznenadio i strašno podsjetio na bivšeg vođu bivše nam države o kojem se danas ne govori. Naime, obojica su bili lideri komunističkih država ali su u isto vrijeme obojica bili priznati kao velike vođe na samom Zapadu. Kao što se Tito družio s jet-setom na Brijunima, tako su Castru dolazili i Hemingway i Maradona pa čak prije par godina i sam Papa Ivan Pavao II. (čini mi se da je to jedina scena u filmu prošaranom starim snimkana prije, za vrijeme i poslije Revolucije, u kojoj Castro ne nosi svoju zelenu uniformu, već civilno odijelo). I baš kao i Titu, vjerujem da će i njemu na pogreb doći političari iz cijeloga svijeta koji se možda nisu slagali s njegovim političkim idejama, ali mu na taj način odaju počast kao svjetski priznatom vođi. Baš kao i o Titu, i o Castru se razlikuju mišljenja, ali im se ne može poreći karizmatski utjecaj na ljude i svjetska slava.

Sam film

Odjeven u svoju prepoznatljivu zelenu uniformu te s Nike patikama na nogama (!), Castro i Stone razgovaraju o mnogim temema - od Revolucije, Che Guevare, Hruščova, Nixona, Kennedya i Zaljeva svinja te ruba početka Trećeg svjetskog rata, do problema droga, ekološkog zagađenja i Novog svjetskog poretka. No, tu su još i lakše teme kao što je film, omiljene glumice (Sophia Loren :) ) te Viagra.

Stilski je film tipično stoneovski i miljama dalako od intervjua kakve smo navikli gledati nekada ranije. Dinamična montaža, mnogo materijala iz prošlosti koji se miješaju sa samim razgovorima, kratki kadrovi često puni krupnih planova i detalja (podsjetilo me jako na ono što je radila Knjazova ekipa u "Svlačioni" - nekoliko kamera koje snimaju simultano iste ili različite stvari pa se to na kraju u montaži posloži u, kod Knjaza, odličnu, a ovdje pomalo napornu za praćenje cjelinu), glazba prisutna skoro cijelo vrijeme (od tipično kubanske, do ove filmske koja odiše nekom mračnom napetošću). Ne mogu reći da mi se stil filma dopao, ali obzirom na to da me film inspirirao napisati evo već toliko, reklo bi se da ipak nešto vrijedi...

Kurva za kraj

Ionako smatram politiku groznom pojavom i daleko od toga da tu pokušavam promovirati Fidelov pristup kao role model za budućnost, no vrlo brzo nakon dolaska kapitalizma na naše prostore sam, kao uostalom i većina, izgubio iluzije o njemu kao boljem rješenju za sve naše probleme (slično kao što danas dosta ljudi očekuje od ulaska Hrvatske u EU). Ovaj film, uz neke zamjerke što se samog filmskog pristupa tiče, je meni prije svega pokazao da o nekim stvarima treba razmišljati s drugog ugla i na drugoj razini. Zanimljivo je i što sam Fidel priča o komunizmu - ne držeći se dogmatski nekih njegovih postavki (npr. kaže da religija može biti opijum za mase, ali i ne mora, da može biti itekako pozitivna stvar ako pruža ljudima utjehu i vjeru), iz njega izvlači stvari koje on smatra najboljima. Jer kolonijalizam i dan danas postoji samo je promjenio oblik - ne postavlja vlada u svoje kolonije svoje državljane da vode glavnu riječ, danas to čine velike korporacije. Što prije to skužimo, tim bolje. U tom smislu, i ovaj film, doduše na ne toliko direktan način kao radovi Michaela Moora, makes a difference.

Castro se na primjer vojno umiješao u sukobe u Africi šaljući svoje vojnike da se bore protiv zapadnog imperijalizma koji je želio iskoristiti prirodna bogatstva siromašnih zemalja. Novčić uvijek ima dvije strane, kako se već kaže - ako danas na rat u Iraku gledamo kao oslobođenje iračkog naroda od višegodišnjeg diktatora (kojem su btw. Amerikanci prodavali oružje u ne tako dalekoj prošlosti), onda je to pozitivna stvar. Ali ako znamo da to čine samo zato što će na taj način doći do velikih količina nafte dok će irački narod, iako proklamirano slobodan biti i dalje siromašan i jadan (u tako bogatoj državi), onda je to, oprostite, ali za kurac. Možda najsažetije na tu temu kaže Boris Veličan u knjizi o svojem putovanju pješice putovima Mirka Seljana od Petrograda do Pariza ("Meni je svaki dan nedjelja", Algoritam, 2005.): "U Sovjetskom Savezu nitko nije bio gladan. Nisu, doduše, imali levisice, Coca-Colu i McDonald's, ali su bili siti. Danas se mogu kupiti levisice, Coca-Cola i smrdljivi mljecavi hamurgeri u McDonald'su, ali je većina ljudi gladna." Pa jebeš onda i tu demokraciju i taj kapitalizam.

ocjena filma [1-10]: 7

sale // 26/12/2005

PS: U nekoj budućoj filmskoj biografiji njegova života, čini mi se da bi najbolji izbor za glavnu ulogu, pogotovo u Fidelovim mladim danima, zbog frapantne sličnosti bio Liam Neeson. Pričekajmo par godina pa vidimo da li me tko poslušao...