Aron se budi u subotu ujutro i priprema se za jedan izuzetno naporan dan u prekrasnim kanjonima države Utah. Njegovi vikendi su očito posvećeni aktivnostima na otvorenom koje on obožava, a nakon duge vožnje i svitanja kreće na vožnju biciklom kroz prekrasni narančasti pejzaž. Pored tako lijepih prizora i odlične kamere nije teško vidjeti i osjetiti uzbuđenje nadolazećeg dana i zahvalnost koju Aron osjeća prema krajoliku kroz koji nakon duge vožnje biciklom nastavlja pješice. U tom silnom prostranstvu uspijeva naići na dvije prijateljice koje se ne snalaze s kartom. Aron im pokazuje pravi put, a prije toga ih odvodi na malu avanturu koja uključuje zanimljivo puzanje kroz uske prolaze među stijenama i kupanje na jednom skrovitom mjestu. Aron ne zaboravlja zašto je došao tamo i rastaje se od cura kako bi se vratio na isplaniranu rutu. Nabrijan, raspoložen i potpuno uronjen u prirodu koja ga okružuje Aron u jednom trenutku radi krivi korak i pada skupa s jednim velikim kamenom koji mu uklještava ruku i ostavlja ga unutar jednog uskog kanjona bez ikakve šanse da se pomakne. I tu zapravo počinje film, nakon jednog idealnog početka i naizgled bezbrižnog dana počinje pravi pakao za Arona. Istinita priča o Aronu Ralstonu nije bila laka za ispričati ni snimiti, ali redatelj Danny Boyle uz pomoć odličnog Jamesa Franca uspijeva priču o čovjeku koji je bio zarobljen pet dana pod teškim kamenom ispuniti s jednim životom, sjećanjima, snovima, očajem koji proizlazi iz crnih misli koje opsjedaju Arona dok vrijeme sporo prolazi. Kamera je uvijek uperena u Arona, ali odlazi i u njegovu bocu vode, kroz mračni kanjon, izvan toga uskog prostora, a reminiscencije koje Aron vrti u svojoj glavi postupno se, preko svojevrsnog tkanja, uobličuju u scene iz prošlosti koje uspijevaju izvući i Arona i gledatelja iz bezizlazne situacije. Ti trenuci ne traju dugo, a Aron se sa svakom starom uspomenom sve više približava činjenici da će vjerojatno umrijeti. Male sitnice poput uspješno prebačenog užeta, mokrenja, pregleda snimki na kameri, malih zalogaja i sitnih gutljaja vode, održavaju Arona izvan potpunog mraka i totalnog bezumlja. Boyle ni u jednom trenutku ne dopušta da se dosada uvuče u radnju, a samim time se može reći da film ne uspijeva samo na jednom području. Spore minute i gotovo nepomični prolaz vremena u svih 127 sati koje je Rolston proveo u takvom položaju sasvim sigurno nisu ovako brzo i efektno proletile. No takav prikaz u stvarnom vremenu ionako ne bi bio ovako zanimljiv i emotivno nabijen. Nakon što je Aron satima i satima pokušavao izrezati dio kamena, i nakon što je pokušao piti vlastitu mokraću, i nakon što je potrošio svu vodu koju je imao, i nakon što je gotovo poludio jer se određena ptica nije pojavila iznad njega u točno određeno vrijeme kao prethodnih dana, i nakon svih tih sati u prostoru između sna i jave, Aron izvlači mali nožić iz svoje jeftine kopije švicarskog nožića i polako u mučnim minutama reže svoju ruku. Oslobađa se svojeg zatvora, izlazi van, nailazi na par s djetetom i šest sati nakon amputacije odlazi s helikopterom u novi život. Jedna od najdojmljivijih priča u domeni preživljavanja u najgorim mogućim uvjetima dobila je odličnu filmsku verziju koja je obogaćena i s nekoliko nominacija za nagradu Oscar. Aron Ralston je i danas aktivan u planinarenju. No više nikada nigdje ne odlazi bez da javi kamo se zaputio. Jedan krivi korak mijenja sve.

ocjena filma [1-10]: 8

robert tabula // 23/02/2011