Filmovi Nicolasa Cagea su poput divlje vožnje u lunaparku koja je odavno trebala biti zabranjena za javnost, ali koja ponekad pruža zanimljivo i zabavno uzbuđenje bez polomljenih kostiju. Obzirom da je glumac poznat po svojem nepogrešivom ukusu da nikada ne odbija filmski scenarij, nije teško zaključiti da se od filma do filma događaju velike oscilacije u kvaliteti i izvedbi. Cage nije pretjerano zabrinut za svoju karijeru, a koliko god smrdljivih bombi izbaci iz svojeg organizma još uvijek se može pohvaliti s velikim brojem dobrih i odličnih filmova. Kao glumac je sklon preglumljavanju s intenzitetom koji ne samo da uništava scenografiju nego i mrene gledatelja, ali zato nikada nije bio dosadna pojava u bilo kojem filmu. U najnovijem uratku trodimenzionalnom filmu osvete, Cage bježi iz samoga pakla, naoružan s novom frizurom (jer ne može biti novog Cageovog filma bez nove frizure) starim pištoljem i malom artiljerijom koju se ne boji upotrebljavati. U iznenađujuće prigušenom izdanju Cage se bez problema snašao u koži glavnoga lika koji je u paklu doživio najgore patnje i pri tome saznao sve informacije koje su mu potrebne da izvrši svoj osvetnički pohod. Na samome početku filma John Milton svježe izašao iz pakla natjerava neke ljude, saznaje informaciju koja mu treba i ubija ih sa stilom koji ne zahtijeva oprez ili skrivanje. Miltonu je stalo samo do toga da nađe malu curicu koja ja oteta i da izvrši svoju pravdu nad svim krivcima. Putem do tamo nailazi na Piper, djevojku s autom koji mu se sviđa. Nakon namjernog kvara tog istog automobila, prevare i tučnjave, par kreće tragom negativaca, sotonskog kulta koji planira žrtvovati Miltonovu unuku kako bi se pakao napokon prelio na samu Zemlju. Priča ovoga filma ne zahtijeva nekakvu posebnu moždanu aktivnost, a trenuci u kojima se humor s namjerom upliće u radnju djeluju sasvim dobro i neobavezno, pružajući izliku filmašima da ne djeluju unutar nekih zadanih okvira. Nažalost scenaristi i redatelj nisu pretjerano iskusni ili napredni da to iskoriste u potpunosti pa film pati od svih poznatih zamki koje bi trebalo izbjegavati - pretjerana ekspozicija, prenaglašeni trenuci koji ne potrebno skreću pažnju na ono što ionako svatko vidi i pretjerano razvučeni rasplet filma koji nije toliko zabavan, a ni potreban. Filmaši su se s takvim pristupom zaštitili od kritike, ali ne u tolikoj mjeri da bi sve loše dijelove nadmašili s prekomjernom upotrebom samoismijavajućih scena. William Fichtner u ulozi računovođe iz Pakla definitivno izgleda kao da se odlično zabavlja, glavna glumica Amber Heard nema pretjerano zahtjevan zadatak, ali se i kroz neke zaista loše dionice drži svojih rečenica s visokom razinom tolerancije. I na kraju Nicolas Cage. Otporan na sve najbolje i najgore što Hollywood nudi, izašao je s još jednim filmom koji nudi malo toga vrijednoga pažnje, ali i nešto što se rijetko može vidjeti. Prigušeni, mirni i nimalo ludi Cage u filmu koji puca po svim mogućim šavovima.

ocjena filma [1-10]: 4

robert tabula // 21/02/2011