Ovaj post-punk kvintet osnovan je u južnom Londonu prije koju godinu. Iskustvo su kalili po raznim britanskim klubovima, sve dok im američki label Dead Oceans (A Place to Bury strangers, Slowdive, Kevin Morby…) nije ponudio ugovor za snimanje debi albuma. Imena kao što su Charlie Steen, Sean Coyle-Smith, Eddie Green, Josh Finerty, and Charlie Forbes, danas još ništa ne znače, ali sudeći prema zvukovima na "Songs of Praise", za koju bi godinu i mogla.

No, koliko smo se već puta zakačili na "spasitelje" i "nasljednike", koji su nakon toga propali u dubine dublje od središta zemlje, pa tako niti za ovih pet londončana neću garantirati glavom, no mogu reći da me album otpuhnuo na jedan vrlo suptilan način.



Iako se u najavama i recenzijama spominju The Fall i Mark E Smith, što me skoro odbilo da ih krenem slušati, usudio sam se ipak pustiti prvo što mi je došlo pod ruku, a to je pjesma One Rizla. Ona pjeva o prihvaćanju osobnih nesigurnosti, a gitara koja dominira pjesmom ima retro melodiju koja priziva u sjećanje rane Echo and The Bunnymen ili pak Big Country, a kad Charlie Steen pjeva

"Well I'm not much to look at,
And I ain't much to hear,
But if you think I love you,
You've got the wrong idea"

dobivam osjećaj k'o da stvarno to i misli.

Već početkom te pjesme u riječima

"My voice ain't the best you've heard,
And you can choose to hate my words,
But do I give a fuck"

sadržana je i sva istina ove ploče i ovog benda. Činjenica je da Steenov vokal i nije baš nešto, no mnogi prije njega su taj nedostatak pretvorili u prednost, pa se nadam da će i on to učiniti s godinama. Kad pjeva čini se kao da se muči i da to sve beš ne ide lako. No, ja sam se upecao.

I krenuo sam dalje slušati. A ono što me dočekalo bila je samo nadogradnja na ovu odličnu stvar.

Album otvara mračna i moćna psihodelično nervozna Dust on Trail, koja do kraja albuma ostaje najžešća pjesma ovog debi albuma. Kroz Concrete i The Lick sam shvatio zašto su krenule usporedbe s Mark E Smithom, no srećom me Steenov vokal nije toliko zasmetao koliko Smithov.

Sve u svemu, album obiluje odličnim gitarskim rifovima iza kojih se naziru melodije, ponekad čak i plesne, a Steen svojim ponavljanjem određenih stihova kao što su već navedeni ili "I like you better when you're not around" (Tasteless) ili "my tongue will never get tired" (Lampoon), samo dopumpava tempo u pjesme.

Za kraj ostavljena sedmominutna laganica Angie, kompleksnije je strukture od ostatka albuma, što samo znači da su momci spremni i na zahtjevnije zadatke od klasičnih rif - refren - rif struktura. I kao što sam napomenuo na početku, ne garantiram da su Shame "spasitelji rocka" na Otoku ili nešto veće, no znam da ću s veseljem dočekati drugi album, da provjerim u kojem su smjeru otišli. Do tad slušam "pjesme hvale".

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 23/01/2018