Švedski dark hardcore bend No Omega iz Stockholma početkom 2013. potpisao je ugovor za Throatruiner Records, te je u proljeće (1.III) objavio ovaj drugi album "Shame". Prethodna dva izdanja, EP "No Omega" (2011) i debi album "Metropolis" (2012) objavljen za tri etikete - britansku TDON Records, američku Get This Right Records i švedski Monument predstavili su ih kao moderni post-hardcore bend s nekolicinom primjesa od sludgea do mračnog i melodičnog post-metala. Oba izdanja se mogu pronaći i kao free-download na njihovoj bandcamp stranici.

Teške gitare, ritam između thrasha i punka, te snažan urlikajući vokal naplavljen emocijama priskrbili su im prepoznatljiv trade-mark benda s temama u kojima se proteže beznađe i srceparajuća vizija osobnih života. Neki ih nazivaju i doomsday hardcore punk bendom.

Ovaj novi, drugi album objavljen je i na 12'' vinilu, te je u lirsko-zvučnom pogledu veliki napredak s pomakom u eksperimentalizacije, ekspresivni gnijev i fikcijski mračnije i daleko negativnije aspekte života. Kažu 'ako je muzika dovoljno glasna, onda želimo čuti zvuk svijeta koji propada'. Ranije su znali imati i pjesama po 4 i 5 minuta, no na ovome radu su ih sabili u daleko kraće formate. Nema niti jedne dulje od 3.51, te se manje-više sve zadržavaju u nekom opsegu od dvije i pol minute. Kratko i jasno, daleko tromije i plesnije, ali i mnogo atmosferičnije od prethodnih materijala. Vokal je i dalje ostao isti urlikajući zadržavajući se u polumelodičnim sferama, no vrlo lako se može razabrati o čemu pjeva, a riječ je o nimalo optimističnim stvarima koje ih prate u životu (na engleskom jeziku). Za samog vokala vrijedi istaknuti da je bijesniji i frustriraniji od Ian McKayea (Fugazi) kada je stari macan bio najživčaniji, najnadrkaniji i najparanoičniji.

12 kompozicija pršti raznolikošću i svaka je posebna priča za sebe. Kako lirski, tako i glazbeno, pa odmah na samom startu dočekuje kratki atmosferičan post-metal "Earth stand still" od nepunih minutu i pol kao idealan nastavak Cult Of Luna. "Vacants" je jedna od nekolicine udarnih komada s izlomljenim breakovima posežući u dinamički post-hardcore s minimalističkim gitarskim gradacijama riffova i tromih tempova o vrlo sumornoj stvarnosti. Pred krajem skladbe pojavljuju se i sitne noise-eksperimentalizacije. "Sleeping in" je nastavak njihovog klasičnog hardcorea s melodijskim sintagmama, no središnjica ima i kratki atmosferičan dio, dok je završnica isprepletena miš-maš kombinacijama urnebesnih i vrlo tromih tempova s podizanjima dinamike. A tako otprilike izgleda i ostatak materijala u kome neprestano kombiniraju brze i spore tempove s obiljem mračnog gitarskog 'mol' ugođaja.



Album je odvojen u dvije cijeline. Prvu okončava "Woodlands pt.1" o ovome prokletome svijetu s kombinacijama frenetičnog hardcorea na početku i izuzetno izvitoperenog doom-a do granice atmosferičnog, pa čak i ambijentalnog post-metala/rocka, da bi pjesma završila ponovno s frenetičnim i agresivnim tempom, skoro u black-metal granicama.

Drugi dio albuma otvara "Utopianist", još jedan udarni komad, daleko agresivniji od "Vacants" poduplan s pratećim vokalima i pozadinskim ambijentalnim gitarama kojima je ostavljen sjajan središnji prostor za eksperimente na relaciji ambijentalne glazbe. "Dirt hands" i "Enigma" su kratke razarače (obje jedva da iznose 3 minute) koje nisu daleko od Converge, no bend ima kao i u skoro svakoj pjesmi obavezni ambijentalni dio koji ih nadebelo odvaja od klasičnog hardcore/metalcore stila.

Iznenađujuća laganica "V (control)" spada svakako u najatmosferičnije pjesme koje je bend do sada napravio: senzibilna gain gitara vodi aranžman kroz prvi dio pjesme, da bi drugi dio iskočio s ponovno abnormalnim hardcore bijesom u kome se kao background proteže ambijent provučen kroz prizmu doom/post-metala. Teška i tmurna "A man reprieved" pomalo privodi ovaj odličan rad prema završnici, te se neprekidno kao na tekućoj traci smjenjuju stilovi - od ambijenata do izuzetne agresivnosti pomješane s post-metal/post-hardcore elementima u kojima se vrlo dobro isprepliću staccato gitare.

Konačnica finišira s "Woodlands pt.2" koja se idealno poklapa s prvim dijelom i same pjesme, a i albuma, da bi naslovna "Shame" došla na samom kraju kao jedna od najkraćih (1.28), ali i najbrutalnijih i najtužnijih pjesama u ovom uistinu odličnom nizu.

Mnogo eksperimenata, ambijenata, dizanja i spuštanja dinamike, brzih i tromih ritmova, te obilje urlikajućih vokala natopljenih tugom, turobnošću, mrakovima, strahovima i agresijom pečat su ovog albuma. Bend je ovdje svakako došao do svojeg vrhunca u vrlo kratkoj karijeri koja je počela 2010. godine. Iznjedrili su ploču na kojoj nema repeticija, onih klasičnih 'uvod-kitica-refren-solo' obrazaca, svaka pjesma je posebno, malo remek-djelo sažeto u najosnovnije - prikaz teške stvarnosti života, nekoliko ambijentalno-atmosferičnih prizora, kratkih sličica s ponešto psihodeličnih sfera i mnogo šaranja sa stilskim figurama.

Pogodili su suštinu i odvažili su se na korak da si priskrbe art etiketu na post-hardcore/dark stil koji se proteže kroz većinu materijala. Jednostavnije rečeno, ovo je uistinu sjajno i veoma mračno. Iskorak iz žanra.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/06/2013