Debi Ines Turšić, odnosno Wilhelmine i pratećeg joj benda The D.O.L.L.S. "State of Mind" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31404 (2022) je bio simpatičan siže nekoliko kontemplativnih ljudskih stanja između zbilje i pseudo-ezoterije s urednom dramatikom i relativno pristojnim mišungom countryja, americane i rocka. Pomislilo bi se da nastavlja razvijati sheme svodeći se na onu uobičajenu 'grešku drugog albuma' ponavljajući dosegnuti, sasvim solidan standard, no, evo, barem je taj kompromis zaobiđen.



Najavni singl "Summe it all" s kombinacijom engleskog i hrvatskog zagrebao je po prividno intrigantnoj fabuli s punoćom koncepta, međutim tu i prestaje impresija povukavši za sobom gomilu kardinalnih, nesmotreno uobičajenih tinejdžerskih grešaka u želji za gordim, monumentalnim, takoreći epohalno važnim ostvarenjem. Pretenciozno zamišljen (naslovi pjesama nose akrostih 'shameless'), a ustvari traljavo odrađen bez adekvatnog mentora, lektora i savjetnika, kada se uđe u prilično banalnu i trivijalnu priču o 4 sestre i 4 brata, to jest djece stanovitog kralja Ernesta Bestidnog iz nekog nedefiniranog vremena nalik na kombinaciju viktorijanskog perioda, distopije Ilirskog pokreta i nekog čudnovatog futurizma s teatralnim relacijama. A nije, sjetite se one urnebesno popularne surf/ post-punk furke indijanaca i otmjenih kicoških gizdelina Adam And The Ants s početka 80-ih godina prošlog stoljeća. Od te braće su Maxwell i Sussan blizanci, jasna hipoteza jeste da pjesme nose njihova imena, pogledajte samo njihovu zajedničku sliku: svi su otprilike istih godina, recimo oko 16-17, negdje poput Ines, možda su joj i dobri prijatelji, prva asocijacija bi bila da je kralj Ernest imao u isto vrijeme barem petero-šestero žena, ljubavnica, supruga i priležnica koje su mu istovremeno rodile osmero djece. Međutim press govori da je Serafin najmlađi brat, a Henriette je srednja sestra, dakle u osnovnoj fabuli postoji razlika u godinama. Ali zašto su onda pobogu svi akteri, glumci/ statisti, što li već na slici gotovo ista generacija? Zašto ovdje nema mlađih, starijih, pa čak i predškolske djece? Katastrofalan početak, neshvatljiv umjetnički paradoks nakon kojeg se praktički čitav koncept stropoštava u bezdan, ali kako je Ines mlada i puna entuzijazma, treba joj se progledati kroz prste, no kao takav, album pada u poroznosti samog loše preduhitrenog poteza gdje onda pjesme više nemaju ama baš nikakav smisao.

Pročitao sam što moji kolege recenzenti misle o tome. Sale Dragaš uopće nije skontao vitalnu grešku, a Harča se zakukuljio, obojica manje-više govore o glazbi koja je prosječan soft-rock s blagim folk i jazzy elementima. Ne može se tako drugovi stari, treba reći točno što jest, na koncu i sama autorica želi znati što provjereni ljudi od struke misle. U principu, osnovna priča albuma je dosadna i predvidljiva: svaki akter ima neku problematiku, istina, pametni su, uzmimo i obrazovani, karakterno su uobičajeni tinejdžerski sitni prpoši s delikventnim čeprkarenjem u antagonijama, anksioznostima i blagim nepoćudnim ponašanjem, no nitko nije opak, grub, zajedljiv, a pogotovo amblematično opstruktivan što bi se i očekivalo od te dobi. Nažalost, toga ovdje nema, kao niti razmaženog bunta ili revolta ove velike i bogate porodice. Činjenica jest da je Ines kroz ušušur iskustava izvučenih iz nekih svojih vršnjaka sabrala karaktere kojima je dala imena s jednim ciljem da imaju taj umjetnički akrostih 'shameless', no kroz pjesme nije dala, a naravno, prerano je od nje očekivati prasak potpunog artističkog vizionarstva budući da su pjesme takoreći nalik jedna na drugu, a ipak im treba dati šansu. Štoviše, sve su analogne, uloženo je tu sviračkog truda, sve lijepo i fino teče u pop formatima s njenim obečavajućim vokalom na tragovima mlađahne Lidije Bajuk i Joni Mitchell tamo iz vremena hippy generacije, poneki violinski i klavirski interludij uz umjeren ritam koji slabo zove na ples konfigururirajući liriku na hrvatskom i engleskom, koji joj je usput težak i neprohodan (puno bolji je bio na debiju kad je imala žešće stvari), ali svi smo mi kroz odrastanje imali dobar dio vrlo sličnih baladično-patetičnih momenata, mnogih bedastoća kojih se stidimo, a rijetko se s njima ponosimo. Ovih 33 minuta će Wilhelmini jednom biti kamen spoticanja jer može puno više i puno bolje. Zaboraviti ovakvu umjetničku patetiku i dosadu. Nije greška drugog albuma, nikako. Greška je kompletan koncept i ideja. Dođe poput David Bowiea i Peter Gabriela u 60-im godinama prošlog stoljeća kada još nisu točno znali gdje se nalaze švrljajući u potragama autorskog identiteta, a Ines će se kad odraste snaći u umjetničkom izrazu jer teži za vlastitim. Imam dojam da će biti jaka kantautorica kad pomalo otkrije sve što život pruža.

Naslovi:
1.Sussan
2.Henriette
3.Anne
4.Maxwell
5.Evelyn
6.Lucrezio
7.Eugen
8.Serafin
9.Summe it all

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 16/02/2024