Barem dva su moguća pristupa slušanju ovog albuma i pisanju o istom. U prvom slučaju ništa o muzici koja dolazi iz zvučnika nije poznato, dok su u drugom sve karte na stolu. Ukoliko neznam tko, kako i zašto izvodi ovih 11 pjesama, niti im znam imena, vrlo lako mi se može dogoditi da požalim što ovaj album nisam uvrstio među svoje najdraže iz protekle godine. Asocijacije kroz album su šarolike, od urbanih do ruralnih, od ciganskih do šansonjerskih, od veselih do tužnih, a šarolik je i raspon instrumenata koji se mogu čuti. Od truba svih oblika i veličina, preko violina i ukulelea do "dječjih" sintića koji nikako ne pašu uz podlogu. Namoguće je ne zamisliti neki Kusturičin film, za koji su soundtrack napravili Bregović potpomognut s Boban Markovićevim orkestrom, uz Tom Waitsa i Kurt Weilla na vokalima. No, moguć je to soundtrack i za nastavak Borata. U svakom slučaju, moderno, zanimljivo i zarazno za slušanje.

S druge strane, ako su mi poznate činjenice i okolnosti pod kojima je album snimljen, to daje novu dimenziju svemu što sam upravo čuo. Naime, BEIRUT je ustvari devetnaestogodišnji Zach Condon iz neke američke pripizdine, koji je sve to pretežno sam odsvirao i snimio. U pomoć su mu priskočila dvojica prijatelja i to je to. Nema orkestra, nema egzotičnih imena, a još manje gomile cigana i razloga za razbijanje čaša. Zach, očito pod utjecajem povijesti i geografije, nazvao se Beirut po glavnom gradu Libanona, album i naslovnu pjesmu je nazvao po orkestru iz sovjetskog konc logora, neke od pjesama Prenzlauerberg, prema dijelu istočnog Berlina, ili Brandenburg, po njemačkoj "županiji" koja graniči s Poljskom. Dok se neke zovu Postcard from Italy, pa Bratislava ili Rhineland.

Početna i naslovna, Gulag Orkestar, je u oba slučaja genijalna pjesma. Iako je Mesečina nedodirljiva u tom žanru, ova pjesma opasno joj se približila. Svojom atmosferom i vokalom odaje težak život i rad u sovjetskim radnim logorima tipa "rad oslobađa". Ako Prenzlauerberg (pravilno Prenzlauer Berg) i Brandenburg stavimo u političke i povijesne okvire, one svojom atmosferom podsjećaju na ta neka davna vremena istočnog i zapadnog Berlina, istočne i zapadne Europe i na zvuk sa starih ploča koje su slušali Herr Flick i Krieger u svojim bunkerima, no…

… problem je što Postcards from Italy, pa Mount Wroclai ili Rhineland nastavljaju u istom tonalitetu i istom ritmu. Ono što ja zovem razglednicom iz Italije je Dean Martinova "Thats Amore" ili Bowieva verzija pjesme Volare u krajnjem slučaju, a ova pjesma to svakako nije. Uz ovu, najneuvjerljivija pjsma povezana s naslovom je Bratislava, kojoj bi bolje pristajalo ime Novi Beograd, if you know what I mean?!

Pjesma koja zatvara album, After the Curtain, trebala bi slušatelja, pretpostavljam, naučiti što se zbivalo nakon "dizanja željezne zavjese" i spajanja istočne i zapadne Europe, no uzmem li u obzir da je Zach tada imao manje nego prstiju na jednoj ruci, sve to ispada malo neozbiljno.

Ako prevaziđem predrasude i opustim se uz "Gulag Orkestar", jer činjenica je da bi se sve ove pjesme mogle zvati od 1 do 11 ili od a do k i njihovo se značenje nebi promijenilo, moram priznati da je to odlična i genijalna ploča, koja bi se svakako našla na mojoj prošlogodišnjoj listi najboljih ostvarenja, da se ranije zavrtila u mojem plejeru.

pedja // 08/01/2007