U pauzi između dva albuma Zach Condon aka BEIRUT odlučio se za objavu dvostrukog EP-a s dvije skoro potpuno različite glazbene podloge. Za one koji još nisu čuli za Condona, nek pročitaju neki od prethodnih textova.

March of the Zapotec započinje s El Zocalo, tridesetsekundnim introm kakvog se ni "prva truba Dragačeva" nebi posramila, i u tom trubačkom ozračju traje svih četrnaest minuta. Znači ništa novu u Zachovom životu. Trube, trube i trube. Bilo da su dragačevske, mexičke ili neke treće.
No, onda prelazimo na Holland. Holland u svojih dvadesetak minuta materijala predstavlja BEIRUT u potpuno novo svijetlu. Lo-fi elektro-pop kakav se vjerojatno snimao osamdesetih godina, prije nego su došli Stock, Aitken & Waterman i poigrali se s gumbićima. Nešto slično radi Condonov prijatelj i kolega iz Alaska in Winter, Brandon Bethancourt, samo s povelikom upotrebom vokodera. Venice je zgodna pjesma, ali No Dice stvanro nisam mislio da bi moglo izaći iz njegove sobe.

Sve u svemu, ono što je staro i poznato, nije ni lošije ni bolje od prethodnih radova, al je već malo dosadnjikavo. Pozitivno je što je probao nešto novo, ali u ovom slučaju, bolje da nije. Možda da je sve to skupa izmiješao…

ocjena albuma [1-10]: 6

pedja // 10/02/2009