Ako je nakon prvog albuma i bilo nekakvih nedoumica oko uloge Zacha Condona, AKA Beirut, u modernoj glazbi, s objavom drugog, sve je postalo jasno. On je američki mladac zaluđen starom Europom i europskim tradicijskim melodijama.

I dok je na Gulag Orkestar albumu prevladavao balkanski štih povezan s mediteranskim mirisima, na Flying Club Cup preselio se malo zapadnije, zapustio Balkan i više se posvetio mediteranu, prvenstveno njegovom francuskom dijelu.

Zamislite francusku rivijeru dvadesetih godina, sepia fotografije i tužne melodije. Sve to možete čuti u brojevima kao što su Nantes, Cherbourg ili La Banlieu, u kojima samo da francuske uske uličicene mirišu po francuskoj kuhinji i friško pečenim bagetima.



Naslovna, Flying Club Cup i In the Mausoleum još uvijek se referiraju na nama bliže geografsko područje, što je prvenstveno izraženo u trubačkom dijelu, koji ipak sve više podsjeća na marijačije nego na dragačevce. Također, In the Mausoleum neodoljivo podsjeća na posmrtni marš (!?), pa me obuzela neodoljiva želja da zakaparim ovu pjesmu za trenutak kada će svi iza mene hodati polako. Morbidno, ha!?

Ovaj album je za zericu slabiji, u odnosu na Gulag Orkestar, iako i on ima brilijantnih trenutaka, a prvenstveno tu mislim na Nantes, La Banlieu ili In the Mausoleum. Kako nisam ocijenio prvijenac, neću ni ovaj album, al samo da se zna, da dobiva ocjenu manje. Još samo da se razjasni pitanje imena benda, a to se možda dogodi već na sljedećem albumu, kad bi nas Zach mogao odvesti na putovanje prema Srednjem istoku.

pedja // 13/11/2007