Petnaesti album melodičnih kalifornijskih punk legendi možda nije najbolje izdanje u njihovoj karijeri, ali je svakako najbolje u posljednjih 10-15 godina.

Eh, da je netko na kladionici koncem 70-ih i početkom 80-ih uložio barem desetak dolara na ovaj tada potpuno autsajderski band i prognozirao mu da će nadživjeti sve ondašnje punk velikane, danas bi imao finu zalihu na bankovnom računu. A da je uz to odigran 'hendikep' da će ovaj band jednog dana prodavati milijune albuma i uložio nekih stotinjak dolara, danas bi vjerojatno bio pravi mali bogatun. Tja, ali tko je to mogao pretpostaviti kad su Bad Religion dugo vremena bili mali i relativno nepoznat kalifornijski underground punk band koji je čak jedno vrijeme bio gotovo pred raspadom nakon drugog psihodeličnog new-wave albuma "Into The Unknown" (1983) kada ga je samo na životu održao jedini konstantni član, frontman Greg Graffin. Od trećeg albuma "Suffer" (1988), jednog od najvajžnijih punk radova tog vremena s povratnicima Brett Gurewitzom, Greg Hetsonom (gitare) i Jay Bentleyom (bas), njihova karijera je sitno, ali znakovito išla uzlaznom putanjom stepenicu po stepenicu nizanjem gotovo copy/paste albuma "No Control" (1989), "Against The Grain" (1990), "Generator" (1992), te došla do svoje prelomne točke, sedmog albuma "Recipe For Hate" (1993) kada su već skoro dozlogrdili svojim fanovima jer se u njihovom stilu apsolutno ništa nije mijenjalo, a s druge strane, tiraži su se neminovno povećavali dosezavši čak i magičnu cifru od 100.000 prodanih kopija. To su na vrijeme primjetili revnosnici iz Epitaph Records koji su im dozvolili prelazak u veliki Atlantic Records i uspjeh nije izostao; band se po prvi puta u karijeri pronašao na listi najprodavanijih u Americi dosegavši Billboardov Heatseeker no.14 nakon čega im se u karijeru upleo 'prst sudbine' pod nazivom 'revival of punk rock' koji je putem MTV-a lansirao velike svjetske zvijezde The Offspring i Green Day. Budući da su Bad Religion uz Ramones tada bili jedini preživjeli američki band iz prve punk epohe, MTV ih je prigrlio kao stare tradicionaliste koji stil i dalje održavaju na životu, a band se lukavo domislio adaptiravši pjesmu "21st century (digital boy)" s albuma "Against The Grain" u novoj singl varijanti koja je bila pun pogodak. Singl se po prvi puta pojavio i na zvaničnoj britanskoj top listi (UK no.41), a osmi album "Stranger Than Fiction" (1994, USA no.87) postao je njihov prvi veliki uspjeh koji je prodan u nevjerojatnih pola milijuna primjeraka što je još pospješeno s tri velika hita "Infected", "Incomplete" i naslovnim "Stranger than fiction". Nakon toga sva vrata su im postala otvorena, te su jednostavno mogli raditi što ih volja. Za naredni album "The Gray Race" (1996, USA no.56) angažiran je producent Rick Ocasek iz bivših new-wave/pop zvijezda The Cars, te se band doslovce pretvorio u stroj za zgrtanje para. Sljedeći albumi "No Substance" (1998, USA no.78) sa meštrima zvuka Alex Perialasom i Ronnie Kimballom, te "The New America" (2000, USA no.88) kojeg su iznenađujuće radili sa producentom Todd Rundgrenom, bili su njihovi posljednji radovi za Atlantic i tada se činilo da je njihova komercijalna faza došla do svojeg završetka, no iznenađenjima nije bilo kraja. Osim što su ponovno prešli u Epitaph, te dvanaesti album "The Process Of Belief" (2002) snimali u vlastitoj produkciji, rezultat je bio najbolje ostvarenje još od vremena "No Control" i "Generator" albuma. Po prvi puta su dospjeli na američki top-50 (USA no.49), te su sa naredna dva albuma zadržali tu poziciju neprekidno napredovavši u popularnosti. "The Empire Strikes First" (2004) osvojio je USA no.40, a "New Maps Of Hell" (2007) do tada najbolji plasman, USA no.35. Računa se da su u karijeri prodali oko 5 milijuna albuma što je jedan od najuspješnijih komercijalnih rezultata iz okvira klasične punk scene. Jedino uspješniji od njih su The Clash, Ramones, The Offspring, NOFX i Green Day, te neki koji su sporadično vezani uz punk poput Iggy Popa, Adam Anta, Billy Idola, Blondie, Talking Heads, Patti Smith, The Stranglers, The Jam, P.I.L., Elvis Costella, Pixies, Blink 182 i sl. Došavši do svojeg 15. studijskog albuma objavljenog 24.IX 2010. ponovno sa producentom Joe Barresijem sa prethodnog "New Maps Of Hell", Bad Religion nastavljaju svoju klasičnu melodičnu punk fazu koju su paralelno ovjekovječili i sa živim albumom "30 Years Live". U punoj šesteročlanoj postavi koja se ne mijenja već desetak godina nanizali su 15 pjesama u kojima ravnomjerno prepliću pop-punk, punk-rock i melodični punk-hardcore, ali se primjećuje i stanoviti rock mainstream senzibilitet koji usko graniči sa megazvijezdama poput Springsteena, R.E.M., Tom Pettya i zvukom klasičnog indie-rocka 90-ih a'la The House Of Love ili The Cranberries. Podjelivši album na četiri stilska pretinca, krenemo li od najenergičnijih punk-hardcore pržiona "The day that the earth stalled", odlične "Only rain", "The resist stance", "Wrong way kids", "Meeting of the minds", "Avalon", preko pop-punka "The devil in stitches" (objavljen kao singl), "Cyanide", "Where the fun is" i punk-rocka "Pride and the pallor", "Someone to believe", "Ad homminem", sve do mainstream skladbi "Won't somebody", "Turn your back on me" i lagane "I won't say anything" sa akustičnom gitarom, Bad Religion su točno naciljali ukus svoje transparentno široke audijencije davši dovoljno prostora svakom stilu kojeg su se dotaknuli. U brzim skladbama ne manjka karakterističnih majstorskih punk riffova i gitarističkih nadmetanja, dok u onim rockerskim sve pršti sa finim melodijama, umješnim solažama i nadasve ležernim aranžmanima preko kojih su nafilana njihova trade-mark višeglasja, tako da se s pravom može reći, kako god da to izgledalo nakon 30 godina karijere, da nikada nisu zvučali bolje u glazbenom pogledu. Što se tiče tekstova, vrlo su mješoviti, te njihovi stari obožavatelji mogu im zamjeriti na nedostatku fokusiranosti na socio-političke teme, no s druge strane, Graffin i Gurewitz su ih znalački postavili s nakanom da ravnomjerno kontroliraju kvalitet vlastitog proizvoda. Sve zavisi s koje strane se posmatraju, stihovi su daleko direktniji i izravniji bez ikakvih većih sofistikacija i opozicijskih stavova uglavnom o ljudskim neslaganjima oko društveno-poltičkih svjetonazora u koje su ubacili i poneku zabavnu, pa čak i šaljivu dosjetku poput "Wrong way kids", "Someone to believe" ili "Where the fun is".

Ostavimo li po strani njihov nekadašnji energični hc-punk kredibilitet, sa "The Dissent Of Man" su posve ušli u suvremeni punk-rock s miksom nekoliko žanrova kojima su osvježili svoj klasični stil dopustivši sebi samima da traže nove mogućnosti izražavanja. Ovako kako stvari stoje, imaju oni još podosta toga u čemu mogu još konkretnije pokazati svoju kreativnost, te ovaj album vjerojatno predstavlja prekretnicu za narednu budućnost. Zadovoljili su sasvim sigurno sve konzumente sa svim potrebnim medikamentima i svatko na njemu može pronaći barem 5-6 pjesama koje kandidiraju za privatne punk-rock/pop himne.
A da bi čitav, vrlo dobar dojam bio potpuno uokviren, specijalno download izdanje uključuje još 5 skladbi od kojih su 4 live snimke s njihovim velikim koncertnim favoritima "Generator", "Best for you", "Pessimistic lines" i "How much is enought?".

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/10/2010