Govorkalo se da će Bad Religion zaključiti karijeru nakon prošlog albuma "The Dissent Of Man" (2010) poduljom pauzom ili definitivnim razlazom, ali to se ipak nije desilo. Ma tko bi rasturio bend kome u komercijalnom pogledu ide jako dobro? Prošli album je ponovio najveći uspjeh (USA no.35), a ovaj je već u prvom tjednu po objavljivanju pokazao zavidni plasman na britanskom tržištu gdje im kroz prošlost i nije išlo bajno (nemaju niti jedan plasman na top-100).

No, koga briga dok je pjesme i veselja, odnosno kratkih i jednostavnih melodičnih punk pjesama izrađenih po klasičnom sistemu njihovih najznačajnijih albuma "Suffer" (1988), "No Control" (1989) i "Against The Grain" (1990). 35 minuta i 16 pjesama kakve smo odavno čuli od njih uz poneku socio-političku temu s uperenim prstom na američku vladu, medije, socijalne nepravde, nejednakosti i one na koje su gotovo svi zaboravili da moraju trpjeti najveći teret takvog sistema. To se odražava u naslovnoj pjesmi "True north", potom u "Robin Hood in reverse", "Land of endless greed", "Dept. of false hope" i "Popular consensus" u kojima dižu pobunu protiv korporacija, onih koji pljačkaju siromašne da bi dali bogatima, zatim daju svoj glas potlačenima, suosjećaju s njima, no može se 'kroz retke' primijetiti da se frontmen Graffin koji vjerojatno stoji kao potpisnik tekstova pokušava dodvoriti ogorčenoj masi u kojoj se budi politički revolt. Nije da se nameće kao revolucionarni govornik u stilu Dylana ili Lennona, ali ima prezira, ljutnje i nadrkanosti koja najviše do izražaja dolazi u prvom singlu znakovitog naslova "Fuck you" punog očaja i iscrpljenosti od svakodnevnih muka koje zadaje život u naoko bogatom, ali vrlo sjebanom društvu.



I to je uglavnom to. Šest odličnih angažiranih pjesama, dok ostalih 10 pati od svaštarenja i recikliranja sebe samih. Pronađe se i pop pjesmuljaka u gotovo baladičnom raspoloženju ("Hello cruel world") kakvo bi odgovaralo čak i za našu Vannu (ako ste slušali njen zadnji pop-rock album "Sjaj") ili diskutabilnog prizivanja prošlosti u pjesmi "The island" koja neopisivo nalikuje na čuvenu "Delirium of disorder" sa albuma "Suffer". Ima još nekih zgodnih riffova, poneka solaža, mnoštvo višeglasja (ponajbolje je u "In their hearts is right" s kratkim kanonima), solidne energije, ali nema onoliko različitosti kao na prošlom albumu, tako da se očekivani progres u razvoju stila ipak nije desio. Jedino iznenađenje je što se gitarist Brett Gurewitz pojavljuje kao glavni vokal u pjesmi "Dharma and the bomb".

Uz album je objavljena i autobiografska knjiga povom 30 godina rada, pa tko zna. Možda je ovo zadnji album...

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/02/2013