Saga se nastavlja. "True North" iz 2013. ipak nije bio posljednji album kako se najavljivalo, a kako i zašto bi kad je ovim velikanima skate/melodic hardcore punka iz L.A. tek krenuo pravi pohod na američkoj listi najprodavanijih albuma po prvi puta dosegnuvši do top-20 (USA no.19). Tko bi bio toliko blesav da u najboljem trenutku okonča karijeru? Pa su se potom malo poigrali podarivši kratki EP "Christmas Songs" (2013) s obradama poznatih božićnih pjesama, malo su se isposvađali davši nogu u tur bubnjaru Brooks Wackermanu i gitaristi Greg Hetsonu koji je s njima bio još od 1984. (zamjene su Jamie Miller iz ...And You Will Know Us By The Trail Of Dead i Mike Dimkich koji je svirao s The Cult i Cheap Trick), te za probu novog materijala izbacili 3 singla tokom 2018. tek toliko da vide koliko je publika još uvijek zainteresirana za njihov oldschool prototip koji se ne mijenja i ne mijenja isto kao što se nikad nije mijenjao kod upokojenih Ramones i Motorhead. Naime, po običaju, ništa se i dalje nije promjenilo u zvuku i stilu. Štoviše, odlaskom ubojitog gitariste i talentiranog bubnjara izgubio se mladalački elan i žustrina. Kratke pjesme do cirka 3 minute duljine uvrh glave (dakako ima i znatno kraćih od po minutu-dvije; ultrabrza "Faces of grief", simpatična galopirajuća "Do the paranoid style", nabrijana rolingstoneovska "Big black dog") sa svim prepoznatljivim medikamentima koji variraju od klasičnog melodičnog hardcore tempa, preko onih u umjernom ritmu sve do skoro poluakustične "Candidate" i bluesom opaljene "Since now", ali u svakoj od njih se neprestano isprepliću gomila arijevskih višeglasja u kanonima, slatkih melodija i zabavnih pop-punk riffova.



To bi bilo sve u redu da nije klimavo postavljene preokupacije benda da uoči narednih izbora u USA pošto-poto nešto moraju reći i napraviti, prije svega podariti svoje viđenje pada Trumpovog režima koji se nikome ne dopada. Amerika je postala smiješna karikatura moćne velesile. Zbunjujuća je država puna kontradiktornosti, frustracija, netrpeljivosti, neslaganja, nasilja, glupih filmova, stereotipnih TV serijala... sve im ide nizbrdo ko' da će se odvaljati u Tihi i Atlanski ocean s obje strane istočne i zapadne obale te potonuti kao Altantida, a istovremeno samom kulturološko-umjetničkom resursu manjka i svjetonazor zdrave ironije i cinizma u globalnom pogledu. Greg Graffin se ovdje pokušao postaviti kao relevantan kritičar-komentator s teškim izjavama o politički krucijalno važnim problemima u pjesmama "End of history", "Old regime", te spomenutim "Candidate" i "Big black dog" s poražavajućim i ogorčenim prezirom ka korupciji i lošim potezima sadašnje američke vlade, ali mu nedostaje upravo ono što ima naš Njec iz Abergaza - samouvjerenost i čvrsti stav. Jednostavno se osjeća da su mu angažirani tekstovi zastranili bez potrebne doze frustracije i bijesa. U nekima poput "Lose your head" i završne "What tomorrow brings" daje određenu nadu u budućnost, međutim to 'ufanje' se čini vrlo kratkih rukava kao da niti on sam ne vjeruje u neki prosperitet.

Ima nekih momenata u kojima se osjeća pomalo i ratobornosti i agresivnosti, no oni su toliko rijetki u ove 33 minute da bez ikakve brige padaju u okolišanje sa sporošću i umorom blago strukiranih šablonskih fraza da gotovo svaka pjesma pada u iscrpljenost već nakon prve minute. Moj dojam je da su odlaskom bubnjara i gitariste mnogo izgubili na kompaktnosti i prodornosti proturivši gordu političku sliku jednog ogromnog svjetskog kapitalističkog smetlišta. Samo nisu uspjeli uskladiti dobre lirske ideje s agresivnijom i buntovnijom glazbom koja je vrlo plitka, čak i najplitkija u njihovoj pozamašno dugačkoj karijeri. Dok današnji melo-punk/hardcore bendovi čudesa rade s kojekakvim novotarijama udahnuvši žanru nove smjernice zvukova i koketiraju sa svime i svačime, Bad Religion se naprosto gube u samorecikliranju kao da slušate obećanja političkih kandidata za koje unaprijed znate kako je to providan paravan za TV i medije. Pa tko se upeca, dobro je došao. Stali su na loptu i šmirglaju hrđu. A temeljna boja i krajnja glazura se čeka da dođe. Valjda iz mrskog im neprijatelja Kine koja im je pojela glavninu tržišta. Kad punker nije uvjeren u svoje stavove i kad se dvoumi u kaosu oko sebe tapkajući i napipavajući podražaje okoline prebacivajući fokus na zabavu, to nije osobito prodorno i dovoljno jako. Jer punkerska nije 'naša borba zahtijeva kad se gine da se pjeva'. Naša borba zahtijeva kad se bori da se lomi.

Naslovi: 1.Chaos from within, 2.My sanity, 3.Do the paranoid style, 4.The approach, 5.Lose your head, 6.End of history, 7.Age of unreason, 8.Candidate, 9.Faces of grief, 10.Old regime, 11.Big black dog, 12.Downfall, 13.Since now, 14.What tomorrow brings

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 10/05/2019