Noiserski povratak paranoja, košmara, eksperimenata i psihodelije u najmračnijem Caveovom djelu u 21. stoljeću.

Drugi nastavak Caveovog side-project banda potpuno opravdava zacrtanu putanju sjajnog prvijenca sa post-punk/noise načelima i morbidno mračnim tematikama nekadašnjih The Birthday Party. U ekipi su isti freakovi (Sclavnous - bubnjevi, te Casey i Ellis na žicama svih vrsta), a Cave se ponovno prihvatio gitare, organa i piana, tako da je zvuk ravnomjerno uravnotežen na niz instrumentalističkih afiniteta - od klasičnih obrazaca do improvizacija i eksperimenata ne gubeći niti u jednom trenutku svoj čvrsto sagrađeni underground temelj i sve bitne poveznice s rockom.

Kao i uvijek, Cave se oslanja na vješto sročenu liriku punu opasnosti, zla i monstruma različitih vrsta prikazujući svijet u kojem zasigurno nitko ne bi htio živjeti. Vječito u potrazi za istinom, ovdje se upliće u priče sa zastrašujućim konzekvencama, ponekad smrtonosnim nasiljem, a ponekad očajnim pokušajima pojedinca da izbjegne marginalni, u njegovom slučaju mračno zabarikadirani status u zbirci mrtvačkih likova ('moje dijete me zove čudovište iz Loch Nessa, dvije velike izbočine i onda sam nestao' - pjesma "Worm tamer"). Analizom njegove dramatične, često horror lirike bez ikakvih socijalnih atributa, slušatelj bi se najradije poželio začahuriti u izolaciju jer po Caveu opasnost prijeti odasvud. Zlo ustaje i priziva promatrače na slavlje nasilja sa pogibeljnim posljedicama. Sve je zlo, pa čak i kad 'ona sjedi u kadi i cucla palac jer ne mari ni za Krišnu, ni za Budu ni Alaha' (prvi singl "Heathen Child"). Ipak, najuznemirujuća tema je prikazana u sasvim laganoj "What I know" gdje se Cave prisjeća svojeg djetinjstva i strahova koje je susretao u krevetu, ali ne obznanjuje što je to bilo toliko opako u njemu. S ovom pjesmom legnuti na spavanje nije preporučljivo... Uglavnom, lirika se bazira na svojevrsnom ludilu i paranojama koje povremeno podsjećaju na onaj morbidni horror-thriller "The Shining" sa Jack Nicholsonom kao da je Cavea ponovno uhvatila sumanutost koja je u njemu čamila više od dvadesetak godina i tek povremeno se revalorizirala kroz poneke skladbe na albumima The Bad Seeds. Moguće da je ovo naznaka nekog novog Caveovog angažmana za film ili roman... Scenarij pun užasa i dramaturških horrora koji se odreda provlače kroz liriku adekvatno je oslikan i na glazbenom planu s mnogo sumornih tonova, psihodeličnih opservacija, eksperimenata, impulzivnih egzibicija i improvizacija, ali istovremeno donosi prepoznatljivi underground format koji je otprilike u ovakvom obliku bio u vrijeme The Birthday Party i prva dva albuma The Bad Seeds. Uvodna "Mickey Mouse and the Goodbye Man" je prava blues-noise/ post-punk pržiona s naglašenom hipnotičkom bas linijom u kojoj su satkane velike doze ostavštine Blixe Bargleda, bivšeg Caveovog suradnika, a od "Worm tamer" pa nadalje slijedi psihodelično horror putovanje s različitim stilizacijama i tempovima. Osim što je svaka pjesma lirski specifična, istovremeno je i glazbeno sagrađena na unikatnim minimalističkim formatima koji su prevalivši ogroman razvojni put od korijena r'n'r-a i bluesa dospjeli u 21. stoljeće kao jedan od vodećih bastiona žanra, te zahvaljujući Caveu i ekipi još uvijek imaju svu iskonsku uzbudljivost rocka. Njegovi instrumentalisti ovdje su revno uključeni u dramaturgiju koju dinamički prenose svojim umijećem, a njihovi tretmani gitara, violine, viole, te elektrificirane mandoline i buzukija su u punom smislu riječi noiserski bez obzira što su pojedine skladbe atmosferičnije i laganije. Jasan primjer toga je dvodjelna "When my baby comes" gdje je prvi dio gotovo ambijentalnog formata, a drugi psihodelično-noisersko down-tempo razvlačenje. Uostalom, još u vrijeme prvih radova i priprema za ovaj album, Warren Ellis je izjavio da eksperimentiraju na zvuku koji je nešto poput stoner rocka miješanog sa Sly Stoneom i psihodeličnom eksperimentalizacijom Amon Duul. Uz uvodnu pjesmu, noiserske elemente pruža kratka paranoična blues rokačina "Evil!", tromi blues "Kitchenette" i završna "Bellringer blues" u mid-tempu gdje se producent Nick Launay u punom smislu riječi odvažio u eksperimente i satkao niz zvukova u čudnim procesima, loopovima i tehnici koja podsjeća na nekadašnje tretmane naopače reproduciranih traka. Jedina komercijalna točka albuma nalazi se u gospelom obavijenoj "Palaces of Montezuma" sa harmoničnim pratećim vokalima i ambijentom koji više odgovara The Bad Seeds profilu.

U cjelini gledajući, Grinderman je realizirao daleko mračniji, eksperimentalniji, noiserski i ozbiljniji album od prvijenca koji je obrao solidan komercijalni uspjeh (UK no.23). Ovdje osim jedne ili dvije pjesme ne postoje relevantno potencijalne hit forme već vrlo duboki underground kojim se Cave posve približio onom još i dan danas neobičnom i teško definiranom stilskom ludilu The Birthday Party dokazujući da je još uvijek dovoljno kreativan autor koji uz sve prikazane eskapade ne zaobilazi melodije pakirane u čudnovato komponiranim obrascima. Sam je izjavio da mu nije prioritet na tržišnom uspjehu, ali uz ovakav nekomercijalan sadržaj, teško da će sva ona dugogodišnja audijencija ostati suzdržana. Cave je uspješan i kada napravi ovakvo mučno, košmarno i mračno djelo.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/09/2010