Shoegaze i black-metal? Čudna kombinacija koja je vrlo dobro realizirana na drugom studijskom albumu francuskog oneman banda.

Band je osnovan 2000. u gradiću Bagnols-sur-Cèze na jugozapadu Francuske (30 km od Avignona, 120 km od Marseillea) kao black-metal trojac, no nakon samo godinu dana u njemu ostaje Stephane Paut - Neige, te Alcest postaje njegov solo projekt u kojem svira sve instrumente. Za potrebe živih nastupa pridružuju mu se basist Fursy Teyssier (ex-Amesoeurs, Les Discrets) i gitarist Zero koji sudjeluje i na pratećim vokalima, dok se Neige strasno upušta u svirku vodeće gitare, vokala, syntha, a ponekad sjeda i za bubnjeve. Nestalni član ove postave je bubnjar Winterhalter, član Neigeovih projekt-bandova Amesoeurs i Peste Noire. Prvi zvanični rad Alcest bio je EP "Le Secret" (2005), a debi album "Souvenirs d'un autre monde" realiziran je 2007. za Prophecy Productions kojeg su kritičari nazvali stilskom mješavinom My Bloody Valentine i Jesu. Na njemu je kao gošća sudjelovala vokalistica Audrey, također iz Amesoeurs.

Kada se kaže da je Alcest shoegaze/ black-metal band koji je spojio dva oprečna stila - senzibilnu nježnost i ekstremno brutalni teror, svakako izaziva čuđenje, no Neige ih je sklopio u zasebne aranžmanske dijelove koji funkcioniraju gotovo bez ikakvih mana. Ovaj drugi album "Ecailles de Lune" na kome mu je jedino gostovao bubnjar Winterhalter pokazuje gipkoću i fleksibilnost cjeline već od same uvodne skladbe "Ecailes de lune - part 1" koja je gotovo u potpunosti klasičan shoegaze s jedinom iznimkom - bubnjarskim black-metal krešendom koji otvara drugu "Ecailles de lune - part 2" gdje se Neige vokalno potpuno baca u paklensko vrištanje (tekstovi su na francuskom jeziku). Njegove izmjene shoegaze i black-metala konstantno se ispreplitaju kroz aranžmane većinom zahvaljujući ritmovima, dok su gitarističke sekvence gotovo odreda senzualne mješavine mekših i distorziranih dionica koje obogaćuje sa finim melodijama, često psihodeličnih i atmosferskih ugođaja. "Percees de lumiere" je najlakša pjesma albuma; glazbeno je u fahu melodičnog shoegaze/indie-rocka u rasponu ranih MBV i Pale Saints sa izmjenama oporo vrištavog i veoma snenog 'dream-pop' vokala, te je očito da Neigeu ova kombinacija veoma dobro leži. Nakon kratkog psycho-ambijentalnog instrumentala "Abysses" satkanog od zvukova syntha i samplova disanja, slijedi "Solar song", veoma snena i lagana shoegaze tema, a album zatvara "Sur l'ocean couleur de fer", najlaganiji ambijentalni komad na tekst stanovitog Paul-Jeana Touleta.

U kompletu gledano, ovaj album je tipičan shoegazerski s tek povremenim black-metal elementima i vjerojatno mu nije cilj nametnuti se brutalnoj audijenciji, već približiti etiku ekstremnosti metala indie-rock i dream-pop publici. Zanimljiv spoj koji je veoma prijatno, melodično i simetrično ugođen.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 09/08/2010