Mogu se black-metal fanovi žaliti koliko god hoće da je Stephane Paut - Neige premekan i prenježan za metal, te da sramoti ovaj ekstreman stil pretjeranim dream-popom, post-rockom i njima bljutavim sentimentalnim shoegazom, ali ako se pak gleda s druge strane, onako kako to radi sam autor, onda te lamentacije i nemaju nekakav iole bitan značaj.

Momak je kroz svoju karijeru sa prethodna dva albuma i dva EP izdanja uplovio u do tada nesvakidašnju kombinaciju s kojom si je priskrbio veliki ugled kao inovator, a kao svakom probijaču barijera, na put su mu stali oni kojima se takav miks naoko nespojivih žanrova nikako ne dopada. Nekima su njegovi albumi gnjecavi i patetični, dosadni i uspavljujući, ali šta će te. Takvima se niti ploče MBV ili Pale Saints s kojima su reference prilično bliske ne bi mogle proturiti niti pod razno. Onda, neki tikvani mu zamjeraju što malo pjeva na francuskom, a malo na engleskom, ali to su zbilja glupe primjedbe. Kad ti se nešto ne sviđa, onda se hvataš za neke blesave sitnice samo da bi degradirao nečiji rad... Svašta.

Konkretno, Neige je ovaj puta samo sa bubnjarem Winterhalterom nadogradio svoj visoko zacrtani standard protežući brojne gitarske tremolo melodije, synth ambijente i uglavnom veoma lagane tempove u niz raznolikih pjesama koje variraju od 2 do 9 minuta. Izuzetak od laganih i umjerenih tempova čini "Beings of light" sa klasičnim blastbeatovima u kojima je disonantno prolivena gitarska baraža. Njegov karizmatičan dream-pop vokal kakav je uistinu rijedak u metalu, a kamoli ne u black-metalu (jedina odvrištana pjesma je "Faiseurs de mondes"), sanjarski je utopljen u bogate laid-back atmosfere, te u slojevite i lebdeće harmonije kompozicija koje imaju iznimno produhovljen karakter. Naslov albuma bi se otprilike mogao prevesti kao 'putovanja duše', a lirika je naslonjena na transcedentalne priče s ponešto metafizike i sa mnogo mašte o duhovnom preporodu (uvodna "Autre temps"), spektrima boja ("La ou Naissent les Couleurs Nouvelles"), začecima svjetlosti, smaragdima koje uspoređuje sa ljudskom prirodom ("Nous sommes l'emeraude")... Katkad zađe u previše romantične impresije pune poetskih epiteta, ali to nimalo ne smeta. Sanjarski je raspoložen i dok je tako, miljama je udaljen od mrakova i noćnih mora.

Uz to, zvuk je sjajno produciran i ispoliran, a sve one dosadašnje usporedbe sa nekadašnjom britanskom shoegaze scenom, posebice albumima MBV "Isn't Anything" i Pale Saints "The Comforts Of Madness" ovdje su došle do potpune kulminacije.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 02/02/2012