Rodonačelnici gothic metala se vraćaju sa 12. albumom , najboljim u ovom desetljeću. Makar treba napomenuti da je PL jedan od rijetkih bendova koji nemaju nijedan loš album, iako su od One second (1997) dosta slični i ne baš na razini kao Icon i Draconian times.

Nakon dugog perioda traženja adekvatnog zvuka i eksperimentiranja sa elektronikom, PL se vraćaju onom zvuku koji ih je proslavio i vječno ucrtao na kartu metala. To se možda čini kao malo ziheraški, čak i proračunat potez, ali sve te teorije padaju u vodu kad se poslušaju pjesme sa novog albuma. Ovaj album je pravi nasljednik Draconian time-a u svakom smislu. U potpunosti se vratio onaj Hetfieldovski growl Nicka Holmesa koji je zamijenio dosadašnju gothic verziju Dave Gahana, a Mackintosh je u najboljoj skladateljskoj i sviračkoj formi još od sredine 90-ih. Već po prvom istoimenom singlu se moglo vidjeti da će to biti nešto posebno. Naime, radi se o pomalo sporoj , ali himničkoj stvari koja uživo vjerojatno jede malu djecu. Već otvaranje albuma daje do znanja da je PL u vrhunskoj formi jer se radi zapravo o sažimanju više vrsta modernog metala u format jedne pjesme.

Tako se počinje brzo, zatim slijedi gotovo popičan refren da se nastavilo sa malo progresive, ambijentalni interlude i na kraju vraćanje na početak i to sve naravno na PL način. Činjenica je da su već na zadnjih par albuma više-manje usavršili ovu formulu, ali ono što ovaj album izdvaja je Mackintosheva gitara koja ovdje nekako lebdi iznad glavne melodije i nema ulogu ni melodije ni solaže već nešto između. To je ono što je nedostajalo zadnjim trima albumima koji su bili dosta konvencionalno metalni i u kojima je Nick Holmes vodio glavnu riječ. Nema neke posebne pjesme koju bih mogao izdvojiti kao reprezentativnu, sve su slične, ali u dobrom smislu, a album je prohodan bez nekog stajanja ili filera.

Uglavnom odličan album koji slijedi logičnu putanju razvitka koju je bend pokazao sa zadnja tri albuma.

tomislav // 08/02/2010