Paradise lost je očito postao bend koji ne zaobilazi Zagreb na svojim turnejama. Ovo im je već treći put nakon 2005.g. i 2010.g. i svaki put odrade dobar posao. Kao predgrupe nastupili su domaći obnovljeni Phantasmagoria i supergrupa Soen. Nekom neupućenome bi se moglo učiniti da su kao predgrupe nastupili Bauhaus i Tool (eh, koja bi to večer bila). Phantasmagoria se nije puno pomakla od vremena kad su ljestvicama carevali Fields of the Nephilim i Sisters of Mercy, što zvukom što imidžem, pogotovo pjevač koji je odlično skinuo Petera Murphy-ja. Unatoč svemu mora im se priznati da su zvučali moćno te da su primjereno zabavili malobrojne prisutne. Neke pjesme su otpjevali na hrvatskom što im je najveći faktor raspoznavanja od ostale gomile gothic bendova. Sljedeći su nastupili Soen. Za ljude porijeklom iz bendova najrazličitijih smjerova, malo je čudno što su se odlučili zvučati kao Tool, a ne probati nešto osmisliti, neki svoj zvuk. Tome ne pomaže niti fizička, vokalna i maniristička sličnost pjevača sa Maynardom Keenanom dok je basist doslovce prekopirao onaj tipični funk-klasicistički ritam Justina Chancellora. Opet, s druge strane, Toola nema već godinama pa je možda i logično da ovakav tip benda ispuni rupu. Stavimo li navedeno na stranu, radi se o očito tehnički potkovanom bendu koji je na samom početku karijere (prvi album "Cognitive" objavili su prije 6 mjeseci) i obzirom na dosadašnji rad članova, vjerojatno možemo očekivati malo raznovrsnije pjesme i albume. Ima i sad nekakvih naznaka, poput klavijatura u tišim djelovima, malo jačeg rifanja u žešćim djelovima nalik na death/black metal, ali ti svi djelovi traju par sekundi i služe samo kao break ili prijelaz između glavnih dijelova pjesme. Zasad mogu proći samo kao svojevrsna zamjena dok se Tool ponovo ne aktivira. Paradise lost su odsvirali gotovo isti koncert kao i 2010.g., samo zamijenimo pjesme sa tada aktualnog "Faith Divides Us-Death Unites Us" sa sada aktualnim "Tragic idol" (odsvirali su Honesty In Death, In This We Dwell, Tragic Idol i Fear of Impending Hell). Ostatak set liste je bio više-manje predvidljiv. Najviše eksponirani albumi su bili očekivano "Shades of God" iz 1992.g. (Pity the Sadness i As I die), "Icon" iz 1993.g. (Embers fire i Widow), začudo "One Second" iz 1997.g. (Soul Courageous, One Second i Say Just Words) te "In Requiem" iz 2007.g. (The Enemy i Praise Lamented Shade). Ostali albumi nakon prelaska u 21. stoljeće su bili zastupljeni samo najhimničnijim hitovima kao što su Erased i Faith Divides Us - Death Unites Us dok je kultni favorit iz 1995.g. "Draconian Times" bio predstavljen samo sa Enchantment. Dug od prošlog puta su isplatili sa Embers Fire, ali su ovaj put ostali dužni sa Last Time. Zvuk je kao i obično bio odličan, Mackintosh je razvaljivao solaže, Nick se malo bolje čuo nego inače, a nisu izostali ni sarkastični komentari popraćeni njegovom uvijek tugaljivom facom. Ono što nije bilo jednako kao prošli put jest sam pristup koncertu, pogotovo Nick. Naime, dok je prošli put radijus kretanja bio jedan korak iza-jedan korak napred od stalka mikrofona, ovaj put ga je bilo svugdje po pozornici uz stalno pozivanje publike na sudjelovanje koje je ista zdušno prihvatila te zborno otpjevala sve stare hitove iz 90-ih. Treba i uočiti da je ponovo aktivirao ošišani imidž sa prijelaza stoljeća kada su oponašali Depeche mode. Publika se malo prorijedila od zadnjeg puta te su ovaj put bili prisutni samo tvrdokrvni obožavatelji koji su znali sve tekstove i solaže napamet, čak i sa zadnjeg albuma. Uglavnom, publika je znala što može očekivati i to je dobila, bend još uvijek uživa dosta veliku podršku i mislim da su i jedni i drugi otišli kući sretni i zadovoljni. Jedini ozbiljniji prigovor bi bio kratkoća nastupa, sat i kusur skupa sa bisom. Očekivalo bi se da bend koji je na sceni već više od 20 godina i ima 13 albuma može odsvirati malo više od uobičajenog festivalske minutaže, ali dobro nadajmo se da će imati priliku ispraviti pogrešku.

tomislav // 17/10/2012

> vidi sve fotke // see all photos